subota, 12. siječnja 2013.

Ne čujem, ne vidim, ne govorim iliti zašto smo postali tako neosjetljivi

Zadnjih nekoliko mjeseci trudim se izbjegavati crnu kroniku.

Jednostavno mi je dosta čitanja o ružnim događajima, nasilju i ljudskoj nesreći. Ipak, crna kronika ipak nekako pronađe put do mene, bez obzira na sve moje napore. Dovoljno je samo otvoriti globalno popularni Facebook, pregledati newsfeed i barem jedna od deset objava će se odnositi na nešto iz crne kronike. Povremeno, privučena bombastičnim naslovom, ipak kliknem na link i ponovno, kao mnogo puta dosad, čudim se ljudskoj neosjetljivosti, najnižim strastima koje izviru kroz bezobrazne komentare pod velom anonimnosti koju pruža internet, zabrinjavajućem voajerizmu, naslađivanju nad ljudskom nesrećom i nevoljkosti da se nešto poduzme po tom pitanju.


 



Redovito čitam i pišem na forumu i svjedokom sam mnogih rasprava o raznoraznim temama koje su inspirirane crnom kronikom dostupnom široj javnosti ili postovima o raznoraznim problemima s kojima ljudi dolaze na forum i traže pomoć, podršku ili savjet. Ponekad se i šokiram čitajući pojedine komentare (iako se naravno nerijetko i oduševim nekim stavovima i pažljivo sročenim odgovorima, formuliranim tako da ne povrijede nekoga).

Jednako se osjećam kada čitam komentare na portalima. Ti svi ljudi žive negdje u mojoj bližoj ili daljoj okolini. Možda s njima pričam, prolazim pored njih na cesti, možda mi oni prodaju kruh u pekari ili prehrambene artikle u dućanu. Možda baš za nekoga pomislim kako je simpatičan, da bi ta ista naizgled simpatična osoba nakon posla sjela za kompjuter, otvorila crnu kroniku i počela sipati otrovne komentare. Da bi ta ista osoba šutnula štene ili udarila člana obitelji. Nekoga oštetila materijalno ili emotivno. I da nitko ništa ne poduzme da se te nepravde ne isprave, da se neoprostiva djela kazne. Iskreno, to me malo plaši jer se pitam kamo sve to ide i čemu sve to vodi.



Čini mi se da je stanje u državi postalo plodno tlo za takve komentare i ponašanje, pod izlikom: "Tko mene pita kako mi je, krivi su korumpirani političari, imam ja i svojih problema". Također, nekako se svaka rasprava uspije okrenuti na pitanje nezaposlenosti, nacionalnosti, rata i politike, pa čak kad se radi o članku o obiteljskom nasilju, s kojim, složit ćete se, ove teme uglavnom nemaju veze.


 



Tako se dogodi da čovjek padne nasred ceste, a ljudi prolaze pored njega, bez želje da mu pomognu. 
- "Sigurno je pijan, taman posla da se bavim s pijandurom."
- "Žurim, nemam vremena da zovem hitnu i čekam s njom."

Tako se dogodi da pas ili mačka koje je udario auto bespomoćno leže i cvile na cesti gledajući prolaznike i pogledom ih prateći i moleći da im pomognu.
- "Ma, to je samo prljava lutalica, koga briga za nju."
- "Nije moj problem, potrošit' ću hrpu vremena da je odvedem veterinaru, a nemam ni novaca za to."
- "Ionako samo što nije uginula, zašto da se trudim?"

Tako se dogodi da beba umre od gladi, a da nitko od susjeda, koji su čuli plač i molbe ostale djece za hranom ne reagira.
- "Nećemo se petljati, nije to naša stvar."
- "Možda sam to umislila, neću dalje istraživati."

Tako se dogodi da muž premlati ženu, ne dogodi se ništa, pa je jednom udari prejako ili u igru uključi vatreno oružje nakon čega djeca ostanu bez mame, s doživotnom traumom, a nevin život se ugasi.
- "Samo mi treba da si luđaka natovarim na vrat."
- "Sama si je kriva, vidio sam ja kako je ona lajava, zaslužila je to."
 


I pojačaju glazbu, televizor, odu u drugu sobu, produže korak, okrenu glavu na drugu stranu.

Ukratko, vode se ovom filozofijom.



Da ne bude sve crno, nerijetko se oduševim ljudskošću, empatičnošću i voljom za pomaganjem pojedinih ljudi. To pokazuje da nije sve tako sivo i beznadno.


Ono što mene zanima je kako promijeniti stav pojedinaca koji djeluju i žive na način koji sam gore navela. Zar je tako prokleto teško anonimno prijaviti nasilje? Zastati i pomoći čovjeku koji leži na cesti? Nazvati udrugu koja se brine za napuštene životinje i javiti im gdje se životinja nalazi? Zar je teško otvoriti rubriku na portalima koja će donositi samo dobre vijesti, koje će služiti kao inspiracija i poticaj za humano djelovanje? Zar je nemoguće smiriti strasti i komentirati smireno i argumentirano, bez nasilja? Da, današnje društvo je krivo, no tko čini društo? Ja, vi, oni, one...svi mi!

Nadam se i duboko vjerujem da je moguće. Ima dovoljno primjera i slučajeva koji to dokazuju. Sve kreće od pojedinca. Budite taj pojedinac koji će potaknuti promjenu, svojim primjerom.



 




Meow


3 komentara:

  1. ooo da... ja se više puta dnevno slomim kad čitam vijesti, iako ne gledam televiziju (otrov), stalno sam na netu (selektivni otrov) a bome tu ima svega. činim koliko mogu, makar bilo minimalno.. mislim da su ljudi ograničeni onim "ako mogu minimalno, bolje nikako jer to se ne računa.." :(((

    OdgovoriIzbriši
  2. Baš tako. Žalosno, jer ni rijeka nije nastala sama od sebe već od mnogo malih kapi. Bolje malo dobro djelo nego nikakvo, tako nikada nećemo doći do nekih promjena na bolje. Meow

    OdgovoriIzbriši