Wikipedija će vam dati jednu dosadnu i suhoparnu definiciju (koju mi je lijeno prevoditi): "Trash culture is a term for some aspects of modern culture in the UK and USA that peaked in the 1990s and 2000s. The term is used for labeling the cultural by-products of modernism with barbarism and injustice."
Naravno, prava grumpyčka se uopće ne povode za ovom definicijom. Namjerni trash može biti ok, može biti čak i super, ali mene ne veseli. Trash kakav mene veseli je u svojoj suštini nenamjeran. To je glupost koja pokušava biti ozbiljna (def. by Kuki, op.a.) ili nešto toliko loše da je s vremenom postalo genijalno.
Da bi razlikovali namjerno od nenamjernog, evo vam dva glazbena primjera:
Izvor videa
Naravno, kako u svijetu ništa nije jednostavno, tako ni trash nije jednostavan. Možete se susresti i s trashom unutar trasha. Prije više godina radila sam na garderobi jednog kluba za vrijeme koncerta na kojemu su glazbenici svirali na instrumentima napravljenima od smeća. Doslovan trash. Pjevač, bolje rečeno samoprozvani pjevač, se odlučio ne pjevati nikakve riječi ni jednog svjetskog jezika (jer to je previše mainstream), već umjesto toga oponašati zvukove iz prirode. Kritičari su bili oduševljeni i sretno su se nabacivali riječima poput avangardno i transparentno. Na koncertu je bilo ravno pedeset ljudi i jedan nesretni pas. Pas je pokušao pobjeći s koncerta, a bome sam i ja. Nas dvoje smo shvatili da pjevač ne oponaša zvukove iz prirode, već naprosto loše tuli.
Danas kad sam starija i pametnija, i bolje opremljena sredstvima za snimanje, izdržala bih taj koncert i onda ga pomoću snimki sretno ismijavala sa svijetom.
Veseli li i vas trash? Imate li kakvu trash zgodu za podijeliti sa svijetom?
Ako imate, široko vam je polje komentara.
Pozdrav, 3.14 Čić
Nema komentara:
Objavi komentar