ponedjeljak, 1. travnja 2013.

Uskrs i uskrsno prigovaranje


Prvo, sretan Uskrs svima koji ga slave!

Nažalost, Uskrs smo dočekali pod kišom, a neki čak i pod snijegom, ali to je manje bitno.
Jučer me jako potresla vijest o spašavanju beskućnika od poplave koji je spavao pod savskim mostom, odnosno kako mnogi od nas nisu ni svjesni koliko su sretni i koliko puno imaju, jučer je većina nas u toplini svoga doma, s obitelji i prijateljima te stolovima punih hrane slavila ovaj blagdan, dok neki, oni manje sretni, su zapravo beskonačno sretni ako su prenoćili negdje okruženi bar golim zidovima.

Ako se osvrnete oko sebe, vidjeti ćete golemu tugu, ljude koji nemaju krov nad glavom, nemaju ručak na stolu, neki nemaju ni stol, vidjeti ćete bolesne, istrošene i napaćene, zlostavljane, nesretne ljude i životinje kojih je svakim novim danom sve više i više.

Željela sam reći da smisao Uskrsa kao ni života općenito nije samo u onom opipljivom i onom samo nama poznatom.
Naime, što je Uskrs i kako ga mnogi vide?

Prvo imamo vrijeme korizme, tj odricanja, većina ljudi koje poznajem a slove i sami sebe uvažavaju kao velike vjernike odrekne se neke sitnice, čokolade ili Coca Cole( da, dobro ste pročitali), čipsa i grickalica (o da, velika je to žrtva!) ili cigareta i alkohola u krajnjem slučaju na 40 dana i smatra da je njegova žrtva preogromna iako tih 40 dana se suzdržava od čipsa ili Fante ROFL  ali se ne suzdržava od slanih štapića i soka od brusnice :D.
Naravno, to je samo po sebi dovoljno i ogromna žrtva koju prinose.

Onda nam dolazi Uskrs, par dana prije Uskrsa suzdrže se od nekih većih slavlja,na Veliki petak pojedu koju ribicu, boje se jaja, pustošimo dućane i police s šunkama, sirom i čokoladnim zečićima i radosni čekamo nedjelju!

Radosni jer tada se bacamo na prejedanje i pijenje, dolaze nam gosti, časti se,šunka, janjetina, kolači, hrana se baca, ima se meže se, vala dragom Bogu, što bi Seke Odak rekla!


Imam dojam da je Uskrs nažalost postao i tako je već godinama samo slavljenje hrane i obilja, prejedanja, darova i nerazumnog trošenja, nažalost i nadmetanja tko je više potrošio novaca za taj dan te totalne apatije prema onima koji nemaju!

Samo prelistajmo novine i pogledajmo tv ovih dana, sa svih strana pljušte savjeti kako obojati jaja, koje delicije pripremiti, kako ispeći janjetinu, koje darove kupiti, kako ukrasiti blagdanski stol i kako zablistati i odjenuti se za uskršnji ručak itd - Uskrs nam je zapravo postao blagdan konzumerizma.

Niti slova o tome kako je Uskrs zapravo novi početak, proljeće vlastitog života, humanosti i plemenitosti!
Uskrs bi bar trebao biti iskrena sreća koju dijelimo s drugima, ne samo bližnjima već i onima manje sretnima od nas..
Uskrs bi trebao biti novi početak  i ruka pružena u pomoć a ne ona ruka koja prekriva oči da ne vidimo svu tu tugu i nesreću oko nas, ona ruka pomoću koje zatvaramo oči kad naiđemo na nešto što direktno ne utječe  na naš život, kao ovaj beskućnik iz moje priče, kao onaj starac koji traži boce ili hranu u kontejneru, kao onaj pas koji luta ulicama bolestan i gladan, kao tisuće i tisuće takvih nesretnih priča  na koje sklanjamo pogled u stranu.

Jer nas se ne tiče.
Ali volimo se nazivati ljudima  i vjernicima, velikim Hrvatima i katolicima, volimo Uskrse, Božiće i sve te velike datume, volimo jedni druge sve dok nekome od nas ne zatreba pomoć..
E da, također sam primijetila da se najviše ljudi oko mene "vole" dok je njima bolje nego drugima oko njih, to je danas postao neki sinonim za sreću i zadovoljstvo, neki životni trijumf..


I da, ove godine, za razliku od prošlih, nazvala sam samo dvoje prijatelja i čestitala im Uskrs, zanimalo me je koliko njih će nazvati i sjetiti se mene, rezultat je bio poražavajući, 2 prijatelja i dvije daleke poznanice druge vjeroispovijesti, čak su i fejspuk zajedničke čestitke izostale.

Užasno poražavajuće i strašno tužno, tim više jer već sutra, čim im zatreba nešto, svi moji "veliki" prijatelji će mi se javiti.

Zbog toga, ovaj Uskrs i ovo proljeće je i novi početak i za mene, doviđenja mnogima i dobar dan nekim novima..

Uskrs bi nas trebao naučiti da nismo sami i vratiti nam vjeru u ljude a i u sebe, da izvučemo ono najbolje iz nas i podijelimo s drugima, manje i više sretnima, sasvim nevažno :)

I još jednom, sretan Uskrs i ne zamjerite mi ovo moje, na trenutke nepovezano i zamorno lamentiranje :D




Broj komentara: 8:

  1. Nažalost, mislim da su se i Uskrs, i Božić, i Nova godina, i Valentinovo, pa čak i Svisvete pretvorili u jednu veeelikuu paradu pijanstva i kiča.

    OdgovoriIzbriši
  2. Slažem se Branki, a najgore je što je to postalo potpuno prihavatljivo..

    OdgovoriIzbriši
  3. Odličan članak, slažem se sa svime što si rekla, kao da sam ja pisala... Tužno je sve to skupa...

    OdgovoriIzbriši
  4. podsjetilo me na pricu jedne splitske volonterke... (nisam autor pice, samo prenosim)


    50 lipa...lijepa naša Hrvatska !

    Stajala sam dovoljno blizu da ju čujem premda se trudila biti što tiša.
    U mojoj siromašnoj Hrvatskoj, vidno obeshrabrena hrvatska majka dvoje najljepše hrvatske djece na svijetu. Krajičak oka ukrao je trenutak njihova zastajanja ispred pekare.
    Jednog od blizanaca zaveo je miris i stakleni izlog.
    Radost se nacrtala i na licu drugog smeđokosog, kada se majka zabrinuto , ali ipak zaustavila.
    Šarali su i jedan i drugi prstima po staklu, birajući.
    Imali su možda 4 godine. Identičnu visinu i frizuricu, sličan pogled i
    stav.
    Okraćale rebice nisu im sezale do cipelica. Cipelice sigurno nisu bile one koje dišu, a jakne su im pretpostavljam bile nasljeđe krupnijih rođaka.
    Bili su strpljivi, mirni. Pogled s izloga su povukli par puta ka majčinom licu, onako kako to rade djeca dok čekaju da im nešto dođe u ruke.
    Jedan od njih je zamjerio trokut sa sirom, a drugi pirošku.
    Mama je izgledala iscrpljeno, uredno, brižno. Izgledala je ponajviše majčinski. Čula sam kako je pitala prodavačicu : „Koliko je to ?“ . Odgovor je bio : „ 12, 50 kn“.
    Bila bih lažljivica kada bih napisala da sam iti pomislila da džep te majke ne broji 12, 50 kn kojim može ostvariti dječju želju. Skromnih 12, 50 kn.
    Rekla im je odmah, prirodno, ali tiho: „To nemamo“ i obratila se ponovno prodavačici: „A ovi integralni štapići, koliko su vam oni?“. „ Oni su po 3 kune svaki“ odgovorila je prodavačica. Mama se potom obratila djeci : „ Potrošili smo kune, uzet ćemo ove fine štapiće sa sjemenkama, jel može ? Brzo ćemo kući pa će ručak“ . Dječaci su samo klimnuli glavom.
    Majka je prevrtala po džepu, izvukla sitniš i počela brojati. Rekla je najtiše što je mogla: „ Imam 5 i 50, dajte mi jedan“.
    Čula sam ju. Toliko tuge u samo par sekundi. Čiste tuge. Da se tuga prodaje, dobila bih tada za svoju toliko novaca da bi ovi dječaci svaki dan mogli jesti najskuplje kolače, častiti se slatkišima i igračkama. Puno dana...

    OdgovoriIzbriši
  5. i nastavak...

    Ali Tuga se nije prodavala. Čekala sam zato da čujem više nego očekivanu rečenicu : “ U redu je za 50 lipa“. Ali nisam ju čula. Prodavačica je valjda mislila…Ne znam što je mislila. Je li išta mislila...Zašto je bila takva? Koliko ljudi joj je prije ove žene ostavilii po 10, 20, 30 lipa viška ? Kakva je to nadmoć nad ženom za običnih 50 lipa ... to je ipak samo 5 puta po 10 lipa, vrijednost jedne žvake ? Ljudi moji, posrijedi je bilo 50 lipa :(. Da mi netko priča ovu priču, neznam koliko bi vjerovala da je prodavačica nestrpljivo čekala i tražila tih velikih 50 lipa....

    Tri koraka i bila sam pored majke. „Preko reda“ sam navalila kupiti integralni. I kupila sam ga. Ipak sam ja imala medu, pa mi je prodavačica dala prednost pred ženom koja se čak premišlja i još joj fali 50 lipa.
    Lijepa moja Hrvatska.
    Pogledala sam u pravcu stajališta autobusa, prepoznala baš svoj i integralni štapić ponudila bližem smeđokosom. Mama se osmjehnula i zahvalila.
    Ušla sam u taj krivi autobus, i s prozora još samo jednom bacila pogled na blizance.
    Djelovali su sretno…dječji dobro…
    Pomislite li često kao i ja da živite u krivoj državi, dopustite (vidite i čujte ) da Vas obične, svakodnevne situacije i isti takvi ljudi oko Vas češće inspiriraju.
    Malo više suosjećanja, manje samoljublja. I Vaši i tuđi dani mogu biti bolji u lijepoj našoj Hrvatskoj.

    p.s. nadam se da gospodični iz pekare neće nikada zafaliti 50, 00 lipa nizašto….Ili ako hoće, da će naići na prodavačicu koja će joj oprostiti dug…ali ja se to iskreno nadam...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kakva tužna i dirljiva priča,tuga ,mi je skoro opipljiva u ovih par rečenica :(
      I nažalost realistična priča, naša svakodnevnica.
      Najviše se u životu bojim upravo ovakvih ljudi poput te prodavačice, bez ikakavih osjećaja za ikoga i išta osim sebe, ali nažalost najviše me takav tip ljudi i okružuje :(

      Mica Kuharica

      Izbriši
    2. Tako tužno, ali svakako dio svakodnevice mnogih. :(

      Meow

      Izbriši