Kako NE napisati životopis

Mali savjeti za ljude koji su u procesu traženja posla:

1.) Nemojte imenovati dokumente u stilu "CV english" nego u stilu "Pero Perić_CV_eng" ili "Pero Perić_CV" i isti spremite u pdf-u (ovo je bitno). Zašto? Kad netko s druge strane (u ovom slučaju ja) skida sve te dokumente, mora nepotrebno gubiti vrijeme na promjenu imena svakog dokumenta i promjenu formata. Ako ste odmah sve posložili kako treba, samo jedan "save" od strane osobe koja čita životopise je dovoljan.

2.) Pazite kako pišete životopis i budite konzistentni u korištenom jeziku, fontu i veličini teksta. CV u kojem malo koristite njemački, malo engleski, malo hrvatski ne pokazuje širinu vašeg znanja, nego izgleda u najmanju ruku čudno (pogotovo ako je navedeno da životopis mora biti na engleskom).

Izvor

3.) Poredajte događaje (obrazovanje, posao) kronološki, od najrecentnijeg prema najdaljem u prošlosti. I pišite datume. Samo navođenje da ste se negdje educirali ili radili ne znači ništa - napišite vrijeme otkad dokad ste tamo radili, 1-2 rečenice u kojima ćete opisati vaša zaduženja i vještine koje ste stekli radeći tamo i na kojem ste radnom mjestu radili. Ista stvar i s obrazovanjem.

4.) Provjerite ono što šaljete prije nego što pošaljete, često se potkrade neka greška. Bilo bi dobro da date nekome da pročita jer će zapaziti greške prije nego vi.

Izvor

5.) Rečenice poput "GROSS UND LEBEN NICHT MIT MIR
= SINGLE LADY" nisu prikladne za životopis, nego za dejting stranicu. Jednako tako ni konstrukcije poput "Call me pls, thanks. ANFANG MOEGLICH AB SOFORT. RUFEN SIE MICH BITTE."<-- ovo je stvarni primjer s kojim sam se susrela, sve u jednom životopisu.

6.) Nemojte navoditi radno iskustvo od mjesec dana ili par dana - zbilja nije relevantno osim ako ste student i u potrazi ste za prvim "pravim" poslom.

7.) Nemojte koristiti CAPS LOCK, djeluje histerično. Radije koristite "bold" ako želite nešto naglasiti. Također nemojte slati životopis i motivacijsko pismo u Comic Sans fontu ili nekom njemu sličnom, neozbiljnom fontu.

Izvor

8.) Pogledajte dokumente koje ste poslali prije samog slanja - ako sve nije centrirano i ne izgleda lijepo i uređeno, sredite prije slanja.

9.) Fotografija na kojoj sjedite na gajbi pive i držite pivu u ruci ili fotografija na kojoj pokazujete mišiće nikako nije prikladna za životopis, kao ni fotka na kojoj nosite ogrtač, pušite cigaru i držite u ruci čašu viskija (ovo sam sve dobila i na svoje oči vidjela). Jednako tako ni zavodničke fotografije sa ženske strane. Bolje je onda uopće ne poslati fotografiju (one na kraju krajeva nisu ni bitne, bitno je radno iskustvo i kvalifikacije za posao za koji se prijavljujete).

Izvor

10.) Nemojte klikati na baš svaki oglas koji izađe. Ako se traži stariji programski inženjer, netko tko je završio ugostiteljsku školu zbilja nema nikakve kvalifikacije za taj posao. Prijavite se na posao koji zbilja želite. Vidi se u prijavi kad se netko prijavio baš za TAJ posao, a kada se prijavio na taj i još 10 drugih oglasa u danu, bez čitanja oglasa.

11.) Čitajte oglas, provjerite više puta (ako je potrebno) jeste li priložili svu natječajnu dokumentaciju koja je zatražena. Ne, nitko neće zanemariti činjenicu da niste riješili zadatak ili poslali životopis na krivom jeziku zbog nekih drugih vaših kvaliteta - jednostavno vašu prijavu neće ni čitati nego će vam se zahvaliti i to je to. Ako zbilja želite taj posao, pola sata rada na prijavi ne bi trebalo biti previše.

12.) Nemojte slati životopis dulji od 3 stranice, ako ikako možete. Jednom sam prilikom dobila životopis na 27 (!!!) stranica, u kojem je na zadnje 3 stranice čovjek navodio rezultate šahovskih natjecanja od 7. godine nadalje. Prijavio se za posao programskog inženjera, ne instruktora šaha.

Izvor

Hvala u ime svih koji, poput mene, čitaju na stotine životopisa i neke od ovih stvari će im puno značiti. ;)

- Vaša Meow -

Najbolji uleti IKAD

Imala sam 17 godina i bila sa sestričnom i njenom ekipom vani. Tamo je bio bratić njenog frenda koji je nakon nekog vremena uletio ovim:
Mr. ADHD: Ti si tako zgodna, je li to zbog alkohola i cigareta?
Zverka: Smijeh.

10 godina poslije, isti akteri:
Mr. ADHD: Kako ima dobre noge, stavio bi' ih u lučenje*, reče objašnjavajući mojoj prijateljici kako me zamijetio prije 10 godina.
Zverka: Smijeh.

Izvor

Zverka pleše u noćnom klubu. Odjednom dečko koji stoji kraj nje se okrene i kaže glasno na uho:
Hugh Assner: I?
Zverka: Šta i?
Hugh Assner: Jesu tvoje (gledajući u dekolte)?
Zverka: Daj me nemoj jebat'.
Ne, nemam velike grudi. Lik je valjda mislio da ću to smatrati komplimentom.

Izvor

Također, Zverka pleše u noćnom klubu. Dolazi dečko koji izgleda kao mršavi nerd iz američkih teen komedija do mene, uzme mi ruku i stavi 'lopticu' u ruku. Bio je to skroz kroz zgužvani papirić. Zbunjeno otvaram, a na njemu piše:
VIDIM DA I TI MENE GLEDAŠ ALI TI JE BED JER TI JE FRENDICA TU NAZOVI OVAJ BROJ KAD ODE 09XXXXXXXX.
Ne, nisam ga gledala. 

Izvor

Prije neke dvije, tri godine jutro nakon noćnog izlaska stiže poruka.
Gramatički hendikepirani mladić: Kad će mo na kavu?
Zverka: Ne će mo.

Izvor

Petak večer. Cuga s ekipom s posla. Bio je tu i jedan malo stariji (50+) poznanik od prijatelja, koji se ugnijezdio pored mene.
Mambo Italiano: Imaš jako zanimljivo lice, ali taj nos. Mmm, ljubio bi' se s tvojim nosem. Nije mali, ali je predivan.
Zverka: Hvala. Mislim da mi nikad to netko nije rekao.
Ustala se nakon par minuta i otišla sjesti pored frendice, da ne dođe u napast ožvaliti mi nos.

Izvor

Scena iz tramvaja.
Rom: Imaš kunu?
Zverka: Ne.
Rom: A je l' imaš dečka?
Zverka: Da.
Rom: Sigurno imaš dečka?
Zverka: Da.

Izvor

Ne znam je li ovo ulet ili samo bizarna situacija. Frendica i ja na moru, kupamo se u dubini do pazuha i pričamo. Pliva neki lik iza mene i poljubi me u leđa. Psihopat?

Izvor

*hladetina

- Zverka

O domoljublju...

Ova čka je grumpy. Zašto? Jer mi je već pun kufer (ne samo figurativno, doslovno mi je pun kufer onim manjim kuferima) onih koji govore da bih se trebala ja ili svi mi skupa trebali sramiti svog nacionalnog, regionalnog, rodnog ili bilo kakvog drugog, trenutačno nepopularnog, identiteta.

Mene jebeno nije sram niti će ikada biti zato što sam Hrvatica! Također me nije sram ni što sam po roditeljima Hercegovka. Nije me sram ni što sam rođena u Bosni.

Nakon ovih izjava mislim da dugujem objašnjenje o čemu je ovaj post. Već godinama u meni lagano tinja frustracija svaki put kad pročitam da je netko za koga osobno znam da nije nacionalist niti ikakav ksenofob, proglašen takvim samo zato što se razveseli nečim dobrim što dolazi iz ove zemlje.

Za one koji ne znaju ili tvrde da znaju, a očigledno nisu u stanju razlikovati jedno i drugo, evo i definicija (izvor je hjp):

Ja imam dvije domovine, volim ih obje i imam ih pravo voljeti. I više ne dopuštam nikome da mi kaže drugačije. Također, imam pravo kritizirati ono što u njima ne valja. Ja nisam birala gdje ću se roditi, koje ću nacionalnosti ili rase biti. Nitko od nas nije imao taj izbor. Samom činjenicom da volim svoje, ne znači da mrzim nešto što je tuđe. Ne, nisam jalna, ni zavidna. Ako mi je drago zbog nečega ili nekoga s ovih prostora, to ne znači da želim zlo nekom drugome.

Ljudima je lakše identificirati se s uspjehom nekoga iz njegovog kraja. Možda su tričave stvari kao što je uspjeh reprezentacije ili lokalnog kluba u nekom sportu. Ali, ako nekog to veseli, tko si ti da mu braniš da se raduje?!

Možda ovo govorim iz perspektive jedne Balkanke, ali samo određenim nacijama se brani pravo na patriotizam. Što je najgore, ljudi iz tih nacija prednjače u spočitavanju tog patriotizma svojim sunarodnjacima. Zašto se neki Nijemac ne bi smio radovati kad njegova zemlja postane svjetski prvak, a istovremeno jedan Norvežanin ima puno pravo na takvu vrstu veselja? Nijemac u svojim dvadesetima ili tridesetima nije gradio konc-logore. Ako je netko Arap, ne znači da je terorist, šovinist i štagod. Ljudi ne postaju lošima zbog svojeg nacionalnog identiteta. Možemo ovo primijeniti i na rodne identitete, nisu muškarci šovinisti, niti žene sponzoruše samim time što su rođeni kao muškarci, odnosno žene. Djeca nisu kriva za "grijehe" svojih roditelja. Norvežanima, koji su trpali djecu rođenu u logorima od majki Norvežanki i očeva nacista u umobolnice, nitko ne brani da budu ponosni Norvežani. Nitko ne spočitava ni Britancima, ni Francuzima takvo što, makar su porobili i pokrali pola svijeta svojedobno. Ali, ako jedan Hrvat se razveseli nečemu lijepome, dobrome ili pozitivnome što je odavde, hrpetina ljudi će ga proglasiti ustašom. Ako se neki Srbin razveseli nečem svome, on mora biti četnik.

Iskreno, baš me briga što ću sad biti prosta. Ali ODJEBITE više s ustašama, komunistima, četnicima i inim sranjima. Boli me kurac šta ti je bio ćaća ili djed ako si ti normalna osoba. Šta tebe jebeno briga šta je bio moj ćaća ili djed? Jebeni političari nas godinama svađaju oko sranja dok svi redom kradu zemlju i rade kojekakve malverzacije. I mi se još uvijek palimo na jeftine fore. One koji samo vole svoje, a ne mrze tuđe trpamo u isti koš sa seronjama koji će zagorčavat nekom život jer je drugačiji. Kako ne shvaćate da dok se pecate na ta sranja, vi ispadate kreteni?

Nekoliko puta sam bila u raznim društvima dok se vodio razgovor o pretcima. Svi su se hvalili babama Talijankama, šukuntetkama Švabicama, djedovima Mađarima, ovima, onima... Ja sam u tim razgovorima rekla da koliko znam, a mislim da mogu pratiti liniju stoljećima unazad, nemam nikakvih osim hrvatskih korijena. I nakon nekakve takve moje izjave, ljudi bi ili samo prešutili i nastavili razgovarati o onima koji imaju kul, egzotične pretke ili oni koji me ne poznaju dobro bi me pogledali s nekakvim polugađenjem.

Dok nosite majicu s američkom zastavom, na torbici imate Union Jack, a na nogama japanke u bojama Brazila, prestanite meni srati ako istaknem nešto hrvatsko tu i tamo. Kako ne kužite da ste vi retardirani dok pišete hvalospjeve svemu što je tuđe, a s gnušanjem gledate na sve što je domaće?!

Također, dragi Srbi, Bošnjaci, Bosanci, Slovenci, tko god da ovo čita, svi ste mi vi dragi jednako kao i Hrvati ako ste normalni ljudi. Dragi ste mi ako ste Istrani, Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, nacionalne manjine, svejedno. Slobodno budite sretni kad se nešto lijepo dogodi vama ili vašem narodu, razvijte svoje zastave, slavite svoje blagdane. Ne dopustite da vam maloumni seronje kvare veselje i brane običaje. Nacionalni i rodni identitet nije nešto čega bi ikoga trebalo biti sram. On nas ne određuje kao dobre ili loše ljude.

Živili!

- Vaša 3.14

P.S. Za one koji su se našli uvrijeđeni evo jedne domoljubne da ih raspizdi još više:

P.P.S. Ovaj post nema veze s hrvatskom političkom scenom jer se meni gade i lijevi i desni i centralni i smatram da su svi oni govna. I to najgora vrsta govana koja pod krinkom ili kvazi tolerancije ili kvazi domoljublja čini veleizdaju.

Koliko ste spremni pomoći poznatim ili nepoznatim ljudima?

Ljetos sam na forumu čitala tada prilično popularnu temu o tome koliko smo spremni pomoći poznatima, polupoznatima i nepoznatim ljudima. Čini mi se da tu postoji nekoliko grupa ljudi - oni koji su po defaultu skeptični prema svima i ne pomažu nikome, oni koji pomažu samo bliskim ljudima, oni koji će pomoći praktički bilo kome ako je u njihovoj moći i oni koji jednostavno ne znaju reći ne i pomoći će bilo kome tko ih pita, čak i ako to znači da će na taj način naštetiti sebi ili se dovesti u neugodnu situaciju.

Izvor

Osobno sam kombinacija tih grupa - već sam oguglala na svakodnevne upite "dajkojukunubogteblagoslovio", ali zato često uplaćujem novce u humanitarne svrhe direktno ljudima ili životinjama kojima je potrebno i doniram odjeću i hranu. To bi me stavilo u neki prosjek, vjerujem da puno ljudi funkcionira na taj način. No, ljetos sam se dovela u situaciju gdje je moja volja da pomognem bližnjem iznenadila čak i mene jer sam se dovela u meni osobno neugodnu i potencijalno opasnu priču koju sam svojedobno objavila i na temi na forumu koju sam spomenula na početku posta. Što se dogodilo? Čitajte dalje i saznat ćete! :)

MEOW U EPIZODI: "DONESI ŠTRIK!"

Ljetni dan, predvečer. Parkirala sam auto na parkingu blizu moje zgrade pored kojeg često sjedi nepokretna žena u invalidskim kolicima i uživa na suncu. Ponekad smo muž i ja znali proći pored nje, ona bi nas pozdravila kao i mi nju.

Međutim, tada sam bila sama i nakon što sam je pozdravila, pozvala me i pitala mogu li je odgurati doma. Imala sam po sebi povješane 2 torbe (1 s laptopom) i 2 vrećice, ali je rekla da je blizu pa sam pristala bez da sam odložila stvari u auto jer sam mislila da će ta cijela aktivnost trajati maksimalno 10 minuta. Moram naglasiti da sam jako osjetljiva na mirise, a čim sam joj prišla blizu, osjetila sam da se jako dugo nije oprala, ali sam to pregrmila (rekoh, nije žena kriva) i počela je gurati. Ona je cijelo vrijeme nešto nepovezano pričala, među ostalim sam skužila da očito često tako zaustavlja žene i traži da je odvedu doma. Mislila sam da će to završiti tako da je odvezem do njenog dvorišta i da će je tamo netko preuzeti. Greška! Trebalo mi je biti sumnjivo čim sam je pitala s kime živi, a ona mi je odgovorila: "S Bogom."

Izvor

Kuća je bila ruševna straćara, činilo mi se da se radi o romskoj obitelji (nemam inače ništa protiv njih), a kroz prozor sam vidjela da je unutra je neki muškarac koji nije htio izaći. Žena je tada već počela zapovjednim tonom govoriti da je odguram u kuću po strašno strmoj rampi - to je bilo nešto najteže što sam u životu osjetila u smislu napora, a bila me frka jer imam kilu, no na vrhu rampe nije bilo povratka, bilo je ili "guraj" ili "strmopizdi se dolje skupa s njom i kolicima". Još mi je rekla "sve se može kad se hoće" na moj komentar da zbilja to ne smijem raditi zbog kile.

Umjesto da tu podvučem crtu i pozdravim je, jer u kući je očito bio netko i nije bilo imalo svjetla (rekla je da nema svjetla uopće iako je bilo struje jer je taj netko gledao tekmu, a u njenoj je sobi radio bio pojačan do maksimuma), plus nisam imala pojma kakvi su to ljudi i što će se dogoditi, moja glupa narav koja me tjera da pomažem ljudima i ne znam reći ne, natjerala me da uđem u tu veoma smrdljivu i zapuštenu kuću. No to nije sve! Dala sam se nagovoriti (to jest, poslušati zapovijed) da joj raspremim krevet, skinem je (bila je gola ispod!), ponovno obučem, skinem cipele i čarape (rekla je da će joj odrezati nogu zbog loše cirkulacije ako to ne napravim) i premjestim je u krevet.

Izvor

Ne zvuči vam tako strašno?

Usred cijele te akcije se pojavio neki tip koji je smrdio na alkohol i nije djelovao kao da je baš svoj, svjetlio je s upaljačem dok sam je skidala i još su se pritom svađali. Tip me prvo uplašio jer se odjednom pojavio s upaljačem kojim je svijetlio meni iza leđa u trenutku dok sam tražila njenu spavaćicu. U tom trenutku ga je ona pogledala i viknula: "Odmah mi donesi štrik!"

Izvor

Tu sam se već usrala da će me opljačkati/zatočiti i/ili objesiti i odmah sam se sjetila filma "Brda imaju oči" jer je tip izgledao baš kao ovaj na fotki iz tog filma.

Izvor

Uglavnom, ispalo je da je štrik uzeo za neku Džermanu koja je tek rodila, a žena je vikala da hoće štrik odmah natrag i da neće ona uzdržavati Džermanino dijete (ostatak sam blokirala, valjda od šoka). Jedva me na kraju pustila da odem. Izašla sam tresući se od straha i napora, znojna, potpuno crnih ruku od prljavštine.

Od tada izbjegavam taj parking ako sam sama, a svi kojima sam ispričala tu priču su mi rekli da nisam normalna. :)




Što biste vi napravili na mom mjestu? Jeste li ikada bili u neugodnoj situaciji jer ste htjeli nekome pomoći? Koje su vaše granice kod pomaganja drugima?

- Meow -