Već je u pubertetu postalo jasno da ću biti visoka i krupnije građe, kako bi se reklo - imam "teške kosti". Naravno, dok sam još bila u svojim tinejdžerskim godinama, održavanje težine mi nije bio problem, iako sam već i tada mislila da sam debela, ružna i da me nitko nikad neće moći voljeti takvu ogromnu i nakaznu. Što je uzrokovalo takvo moje razmišljanje? Kombinacija mnogih stvari - to što sam došla iz BiH u Hrvatsku, ravno u prvi razred osnovne, s još friškim bosanskim naglaskom, što nismo imali novaca i živjeli smo u suterenu, što su mi roditelji razvedeni i brat i ja nemamo istog oca, što nisam bila odjevena po posljednjoj modi i što sam bila viša od ostalih te činjenica da sam u suštini hiperosjetljiva plačipi*kasta horoskopska riba, prava umjetnička duša.
Svi smo se mi prije ili kasnije susreli sa zadirkivanjem zbog nečega. Klincima zbilja nije potrebno mnogo da se okome na nekoga, a kad si dijete za koje postoji toooliko materijala za zafrkavanje...pa, recimo da nije bilo lijepo (iako je naravno bilo i lijepih trenutaka). Zakon jačeg - bolje da ja zafrkavam njega nego da se drugi okome na mene. Darwin bi bio ponosan.
.gif.jpg)
Kasnije, kako sam rasla i dosegnula visinu od 180cm, a pritom i izašla iz tinejdžerskih godina i natukla nešto kila, a frustracije i traume su ostale, nije bilo nimalo lakše. Prvu rundu od 20kg više sam natukla u samo 6 mjeseci, nakon što sam počela piti kontracepcijske pilule. Te sam kile po prestanku konzumacije pilula uspjela skinuti (ne sve, ali većinu). Prošlo je neko vrijeme i zbog zdravstvenog stanja sam dobila tablete koje su za nuspojavu imale debljanje i naravno da sam u samo mjesec dana (!) dobila čak 15kg. Tada je krenulo očajavanje i konzumiranje svih potisnutih i nepotisnutih emocija kroz hranu. I onda dobiješ još 5 kila i opet si na početku. Skinula sam od toga 14kg i kako sam visoka i jače građe, preostali se višak kilograma nije toliko primijetio na meni (ni ovaj od 20kg nije izgledao tako strašno kako biste mogli pomisliti, ali bila sam troma i nisam se osjećala dobro).
Tada sam upoznala svog sadašnjeg supruga (eto, ipak se našao jedan koji me voli takvu ogromnu i nakaznu :D) i oboje smo od silne zaljubljenosti počeli s čašćenjem (oboje smo emotivni izjelice) i puf - eto opet viška. Kad smo se odlučili vjenčati, zainatila sam se i skinula 11kg prije vjenčanja. Sad je prošlo 2 mjeseca od vjenčanja, opet sam dobila 2kg i počela očajavati, iako realno ne izgledam pretilo niti tako loše kako se vidim. Ipak, znam da moram riješiti taj problem jer približavam se 30. godini života, metabolizam će biti sve sporiji i gdje je onda kraj?
Odlučila sam da je vrijeme za introspekciju, a dio procesa je svakako i pisanje ovog posta. Znam da nisam usamljena u ovom problemu i znam da će se barem netko pronaći u ovom tekstu. U cijelom tom procesu sam se počela pitati i gdje završava mršavljenje zbog nas samih, zbog našeg zdravlja i toga da se dobro osjećamo i gdje počinje mršavljenje zbog društvom nametnutih kriterija. Unutar tog razmišljanja sam shvatila da sam i ja bila dio tog ružnog lica društva, tog upiranja prstom još u doba kad sam realno bila vitka. I ja sam bila jedna od onih koji upiru prstom i komentiraju: "Vidi kak je ova debela, kak se netko može tako zapustiti?", a i dalje povremeno potpadnem pod utjecaj takvih razmišljanja iako to nije u redu. I onda se to meni dogodilo. Nisam uopće razmišljala da razlog može biti bolest, nuspojava uzimanja tableta ili bolest u smislu emotivnog prejedanja. Da, bolest. Ne razumijem zašto rijetki to priznaju kao bolest, zašto i oni koji pate od toga ponižavaju sebe riječima "baš sam prasica, nemam karaktera" umjesto da su ohrabreni potražiti pomoć i shvatiti zašto jedu svoje emocije i kako da prestanu.
Istovremeno sam se zapitala i zašto je postalo tabu reći nekome da je pretio i zašto se smatra nepristojnim komentirati višak kila, a istovremeno se konstantno isticanje nečije mršavosti smatra gotovo komplimentom? Zar nitko nikad ne pomisli da mršavim ljudima to smeta? I da se oni možda osjećaju loše zbog te mršavosti - fizički i psihički. Da su možda bolesni ili su jednostavno takvi?
Zašto ne možemo prihvatiti različitosti i prihvatiti da nismo svi isti? Zašto ne možemo prihvatiti da koja kila manje ili više nije big deal i da to trebamo držati pod kontrolom zbog svog zdravlja, ali da ne možemo svi imati uzak struk, biti sitni i imati rupu među bedrima? Zašto postoji stigma ženskog tijela koje je rodilo dijete, pa kao posljedicu toga ima strije, višak kože, opuštenu kožu na grudima ili koju kilu viška? Zašto žena mora izaći iz bolnice vitka i ne dobiti na težini u trudnoći? Zašto se toliko trudimo postići neki izmišljeni ideal kad je nas koji se više ili manje trudimo valjda 95%, a onih uvjetno rečeno fizički savršenih možda 5%, ako i toliko. Jer što je uopće savršeno? Zašto si jednostavno ne možemo reći - ok, možda nikad neću biti savršeno vitka ili prosječne težine za moju visinu, možda nikad neću imati savršeno ravan trbuh, prpošne grudi i ravne zube, ali idem pokušati napraviti sve da budem zdrav/a i zadovoljan/na sobom u kompletu (ne samo fizički)?
Zašto nam ultimativni kriterij nije - zdravlje, nego postizanje fizičkog ideala? Zašto nam još veći kriterij nije postizanje ljepote duše i karaktera? Zar je, karikiram, Milka slađa kad je upakirana u privlačno lila pakiranje nego kad je samo zamotana u aluminijsku foliju? To je i dalje Milka. Da, i ja sam htjela smršaviti da me slučajno netko ne bi nazvao debelom, da me ne bi smatrali "prasicom bez
karaktera". Istovremeno nisam razmišljala što te stalne varijacije u kilaži rade mom tijelu. Što mi radi nedostatak fizičke aktivnosti i što mi radi kampanjska zdrava prehrana koja se izmjenjuje s lošom hranom (ne jedem puno količinski, ali često ne jedem dobru hranu). Obrazovana sam, inteligentna, imam dobar posao i prijatelje i obitelj koji me vole, a još sam uvijek u dubini duše ona curica u koju su upirali prstom i ismijavali je. Samo što sad nema nikoga tko (barem otvoreno) upire prstom. Ja sam postala najveći nasilnik prema samoj sebi.
Sada je vrijeme da se pobrinem za sebe - fizički i psihički. I da mi pucaju tregeri od veselja i sreće jer sam živa i zdrava, a ne jer sam debela. I da lepršam na krilima ljubavi, a ne jer sam mršava. Vrijeme je da zavolim sebe. Vrijeme je da ti, čitateljice ili čitatelju zavoliš sebe jer ti si jedina osoba s kojom ćeš provesti cijeli život. I da ti cilj ne bude da se udebljaš ili smršaviš jer društvo tako kaže, nego da ti jedini cilj u životu bude zdravlje, veselje, emotivna otvorenost (a ne papanje emocija) i da budeš dobra osoba. Nema veze što je bilo prije, nema veze što ste pogriješili, podvucite crtu, pogledajte se u ogledalo i nemojte gledati strije, opuštenu kožu, višak ili manjak kila, pogledajte se u oči, recite si "volim te" i krenite iznova. Ja ću dati sve od sebe da to učinim.
Savršeno nesavršena ja vam šalje veliki virtualni zagrljaj. <3
Jeste li ikada našli u situaciji da "jedete emocije"? Jeste li ikada pomislili da niste dovoljno lijepi, dovoljno mršavi ili dovoljno teški - zašto? Ima li uopće smisla ovo što sam napisala?
U ovom se postu posebno veselim vašim komentarima.
- Vaša Meow -
Ja sam sa 19 godina imala 72 kg i 165 cm visine. Danas se bližim 40-toj i imam 54 kg i sve na svijetu bih dala za onih 19g i 72 kg. Mi žene smo opsjednute nečim što uopće nije važno. I danas viđam srednjoškolke teže nego ja u to doba koje su hrabro seksi obučene, imaju stav i prekrasne su. Imaju nešto što niti jednom dijetom ne možeš postići - samopouzdanje i mladost. Da mi je samo netko onda to rekao, kako je sve to nebitno ... poštedio bi me godina kompleksa. Dokle god ima broja u dućanu - ne treba se brinuti. Uistinu :-)
OdgovoriIzbrišija se nalazim na onoj mršavoj strani, pa mogu potvrditi koliko me puta znalo zaboljeti kad bi ljudi komentirali: joj, kako si mršava, premršava si, ajme meni, kako si mršava, moraš više jesti. (šta je najbolje, imam normalnu kilažu, ali sam uz sve i visoka pa djelujem i krakato i svašta nešto). u principu sam se prestala opterećivati kad sam skužila da će drugi uvijek nešto srati, bez obzira kakav si, uvijek nekome "smetaš" takva kakva jesi, a to više govori o toj osobi nego o tebi. zna me i dan-danas štrecnuti tako nešto, ali više ne razmišljam o tome koliko sam "krivo" postavljena radi zlobe drugih ljudi.
OdgovoriIzbrišimeni svi dobacuju svašta, jer eto, ja sam mršava, pa se moja težina smije komentirati. ide mi to na živce. inače, 15kg u jednom mjesecu je jako puno, nadam se da ćeš uspjeti održavati željenu kilažu od sad. ;)
OdgovoriIzbrišiJa sam visoka 184 i trenutno 73 kg imam. Uvik sam bila mršava i obožavam nositi hlače niskog struka, lipi remen i majicu do hlača, haljine, minice... Tj obožavala sam. Rodila sam prije 2 godine, svi kili su išli u trbuh i dosta je ostalo. Trudnoću sam morala ležati, kasnije stalno biti uz bebu. Uglavnom mnogo izgovora da ne vježbam i još uvik ne vježbam. Ja se ne mogu natirati i gotovo. Radije slobodno vrime provodim u igranju, valjanju po podu i sl. Sad nosim hlače visokog struka, remen ne, i broj veće majice (da nisu skroz uz mene). Trudim se hraniti zdravo, jer tako hranim dite i nadam se da će se trbuh smanjiti, struk imam, ali u niskim hlačama sve kipi priko. Dakle, izvlačim najbolje od onog šta imam prema onome šta želim biti. Ali isključivo radi sebe same. Ponekad se osjećam tromo, teška na cipelama na tak (obožavam ih nositi), lino i ljuta na sebe jer ne vježbam.
OdgovoriIzbrišiJa sam se se u zivotu udebljala i smrsavila jedno 50 kg,zadnje sam dobila 18 kg zbog bolesti i ne osjecam se ni malo dobro,bole me koljena,tesko disem i nemam sta obuci,ja planiram neku aktivnost i srediti svoju prehranu i doci ce sve na svoje.
OdgovoriIzbrišiMene je u 32.godini starosti ove godine povrijedila strasno vlastita majka koja mi se doslovno izrugivala zbog mog izgleda,debljine,kako izgledam grozno s tim kilama i tome slicno.
Nema veze sto sam pametna,sto imam dobar brak,muza koji me podrzava i kaze da sam prelijepa,ja sam navecer plakala zbog mame kojoj nisam lijepa,bas sam bila jako povrijeđena kad mi je govorila da sam se zapustila