Prijatelji su čuđenje u svijetu

Pjesnici su čuđenje u svijetu..napisao je davno Antun Branko Šimić, ali ja kažem da su pravi prijatelji danas još veće čuđenje u svijetu.
Danas nema recepta, biti će sutra jedan za kolač od sira, kokosa i nara, danas samo malo moje poezije i malo mojih zbrkanih misli koje me ovih dana muče, riječ je o ljudima i ljudskim odnosima, prijateljstvu i mojim mukama po istom.
Prvo nezobilazni Dawson crying gif u ovakvim situacijama, pa idemo dalje :D

                                                                                                                          Izvor


I kao što rekoh, s vama danas djelim jednu od svojih najdražih pjesama napisanu kao dar bivšoj najboljoj modrookoj prijateljici za dan vjenčanja. Napisana je najiskrenije i od srca, onako kako to već najbolje prijateljice si pišu, ali nažalost našem prijateljstvu život il,i sudbina, kako god, nisu napisali sretniji završetak.

Još i sada , iako je od tada prošlo više od dvije godine, ja se sjećam živo, najživlje, svakog trenutka u kojem sam napisala svaki stih za nju, pažljivo i nježno kako to već najbolje prijateljice zaslužuju.
Lagala bih kad bi rekla da mi ne nedostaje, lagala bi kad bi rekla da nije svanuo niti jedan dan u kojem mi ona nije prostrujala kroz misli, lagala bih kad bi rekla da ju nekad ne zamjenim s slučajnim prolaznicama na ulici ili gledam u izlog nekog dućana ili knjižare i pomislim ajme kako bi se ovo njoj svidjelo, kako bi joj lijepo stajala ova haljina ili ovo su cipele/ knjiga /rukavice baš za nju!
I još stotinu takvih trenutaka u kojima ja svaki dan u svojoj glavi prijateljujem s njom.

Ali lagala bi i kad bih rekla da me nije povrijedila onako baš duboko, kako to već najbolje prijateljice se povrijede, možda i najviše od ikoga ikad, jer i nije bilo razloga za kraj, bar ne takav s puno buke i ružnih riječi, kraj koji za sobom nije ostavio dovoljno mjesta za pitanja,odgovore, objašnjenja, popravke i možda jedan topli zagrljaj za novi početak.
Ali ne bih lagala kad bih rekla da mislim da je ovako možda i najbolje.



                                                                              MODROOKA PJESMA - Ana M.



                                                                   Ja bih je bio zavolio
                                                                   onako ludo i nevješto kao što vjetar voli polja makova
                                                                   tako bih i ja voćnjak trešanja na njenim usnama.
                                                                   
                                                                   I bio bih je volio 
                                                                   djevojačke obraze kao dva zasnježena svijeta,
                                                                   tihi zveket gorskoga kristala kad se smije,
                                                                   sva njena preobraženja, sve njene oseke i plime.

                                                                   O kako bih je bio volio
                                                                   te neosvojive vrhove baršunastih ramena
                                                                   taj kaledioskop mojih nedosanjanih želja
                                                                   i dva jezera čudesne bistrine
                                                                   što podupiru nebo i sa zvijezdama me mire.

                                                                   Ja bih je bio zavolio
                                                                   kad je sad ne bi toliko volio.



Ovo pišem jer me ovih dana jako muče odnosi s ljudima sa kojima stvaram ili održavam neka prijateljstva ili odnose koji teže k tome.
Fascinira i šokira me u istom trenu bezobrazluk koji si oni dopuštaju te ta bahata lakoća uzimanja tih odnosa i mojih osjećaja osjećaja zdravo za gotovo.
Ja sam vjeru u velika prijateljstva izgubila i ne tražim ih, ali svejedno se trudim graditi neke odnose pune poštovanja s dragim ljudima, ali ne ide. Samo udarim u zid i ostanem zabezeknuta što si ljudi dopuštaju i za kakvu budalu me smatraju pa me bude sram sebe same što si uopće dopustim da me  na tren zaboli i dotakne nečija zloba, nekultura ili bahatost, to što se netko ne libi lječiti svoje frustracije i osobne probleme ismijavajući ili provocirajući mene, to što se javljate nekome s najboljim namjerama a s druge strane muk  sve dok toj strani ne zatrebate kao rame za plakanje ili ubijanje dosade kad nema s kim drugim.
I onda se pitam u čemu ja to griješim i čime im dam povoda za takvo ponašanje, jer nikada nikome od njih ne priuštim takvo nešto.
Pa se pitam čemu to vodi, da li ičemu smislenom osim mog konstantnog i iscrpljujućeg emotivnog pražnjenja u prazno zapravo.
Nemam pametan odgovor, nemam nikakav odgovor zapravo, samo ogromnu hrpu pitanja ZAŠTO i DO KADA?

Mislila sam da će s godinama moja prijateljstva, ponznanstva i općenito bliski ljudski odnosi odnosi biti zreliji,bogatiji, čvršće vezani, ljudski topliji i ozbiljniji, za razliku od ove nagomilane tuge oko mene jer ljudi se više ne ustručavaju pokazati da vas imaju kraj sebe samo iz koristi, iz dosade, iz zabave, da se raduju vašoj nesreći više nego svojoj sreći. I još se uvrijede kad se vi uvrijedite na to.
WTF?!

                                                                                                               Izvor




Ili je problem možda u meni, to se zapravo čini kao najednostavnije i najočitije riješnje ove moje zavrzlame, možda previše očekujem ali opet, ako nekome dam sve najbolje od sebe, ne tražim jednako natrag, ali minimum poštovanja i kulture ipak očekujem, jer je je to onako, pa ljudski.

Zar je to tako puno?
Tako previše?







Mica Kuharica