Što ste danas učinili za nekog drugog? ("Ulične svjetiljke", beskućništvo i ljubav prema bližnjima)

Prije otprilike godinu dana prvi sam se put susrela s prodavačima časopisa "Ulične svjetiljke", mahom beskućnicima. Iako sam se i prije bavila volontiranjem i davanjem novaca i stvari u dobrotvorne svrhe, ovaj me susret posebno potresao i dirnuo. Tih je dana bilo aktualno ostavljanje poruka na FB stranici Vlade RH, pa sam iskoristila tu prigodu da i sama nešto napišem. Taj moj tekst je naišao na veći odjek nego sam se nadala, pa je tako dijeljen i objavljen na nekoliko mjesta. Danas, više od godinu dana kasnije, ja i dalje kupujem "Ulične svjetiljke", i dalje se trudim pomoći, a poruka je i dalje univerzalna i primjenjiva.

Sada sam dio ovoga bloga i svjesna sam da moje riječi dopiru do velikog broja ljudi. Da, lijepo je nasmijati i zabaviti ljude, ali ne treba zaboraviti ni određenu odgovornost koja dolazi s time i moć da se neka lijepa i korisna poruka utisne u barem pokoju pametnu i plemenitu glavicu. :)

Stoga sam odlučila malo izmijeniti taj tekst, dodati, oduzeti, prilagoditi i preraditi i podijeliti moja promišljanja s vama baš u ovom trenu, u trenu kad mnogi koji inače to ne rade, otvaraju svoja srca i daju malo više onima koji nemaju. Nadam se da ćete pročitati ovaj tekst do kraja i podijeliti svoje komentare sa mnom, unaprijed im se veselim. :)

Izvor

Kada god mogu, pokušavam malim djelima pomoći drugim ljudima - bilo volontiranjem, bilo doniranjem nešto novaca, odjeće, higijenskih potrepština ili vlastitog vremena. No, uvijek mislim i znam da nisam dala dovoljno i učinila dovoljno, mogla sam i više. Upravo sjedim u svom stanu u kojem me okružuje mnogo stvari. Koliko zapravo vrijede te stvari, koliko me usrećuju? Odgovor na oba pitanja, izuzevši nekoliko sitnica koje imaju emotivnu vrijednost, je - ne mnogo. U istom ovom trenutku, možda veoma blizu mene, veoma blizu vas, diše i živi netko tko zaista nema gotovo ništa - toplu riječ, koricu kruha, nekog svog da ga zagrli i osjeti toplinu. Imam sreću da imam posao, obitelj, prijatelje, toplu riječ, smještaj i više od nužnog minimuma. Mnogi nemaju taj luksuz.

Gdje su u cijeloj toj priči beskućnici, gdje je časopis "Ulične svjetiljke"? Što je to uopće? Dakle, "Ulične svjetiljke" je prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), a košta samo 8 kuna (od čega 4 kune zadržava prodavač), no naravno, slobodni ste ostaviti i koju kunu više ili pokloniti prodavačima osmijeh i koju minutu vašeg vremena za razgovor.

Cilj ovog projekta je smanjenje broja beskućnika i poboljšanje njihovih životnih uvjeta. Izdavač je Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat, a može se kupiti na ulicama Karlovca, Pule, Rijeke, Splita, Vinkovaca, Zagreba i Zadra. Svi koji rade na izradi časopisa to rade volonterski, a i vi se možete uključiti u ovu priču bilo volonterskim radom, bilo kupnjom časopisa, bilo slanjem tekstova, fotografija ili komentara. Časopis ima i svoju Facebook stranicu (klik).

Izvor

Moj prvi susret s ovim časopisom nije prošao bez emocija. Taj dan kad sam kupila svoje prve "Ulične svjetiljke", primijetila sam prodavača, gospodina tužnog lica kako mirno i nenametljivo stoji nasred predivne zagrebačke Ilice i drži časopise. Istovremeno sam gledala sređene i sretne ljude kako užurbano prolaze pored njega, ne uputivši mu ni pogled, a kamoli zastavši da kupe časopis (dio problema je i to što prodavače ovog časopisa nerijetko poistovjećuju s Jehovinim svjedocima i njihovim časopisom). Sretni su jer ne znaju koliko je lagan pad sa nečega na ništa. Ne znaju da sutra i oni mogu biti u istoj situaciji. Nažalost, u današnje je vrijeme sve moguće. Stotine tisuća nezaposlenih ljudi, cijene koje divljaju..nije teško pasti na dno i postati jedan od njih, beskućnika. Ljudi tužnih životnih priča koji su se iz različitih razloga našli u situaciji da nemaju apsolutno ništa od materijalnih stvari, a što je još tužnije - ni od onih koje ne krane samo tijelo, već i dušu. Od onih zbog kojih osjećaju da su ljudi i da vrijede nešto, nekome. 

Izvor

Prišla sam tom gospodinu s namjerom da kupim primjerak časopisa. Promjenu na njegovom licu u trenutku kad sam mu prišla i kupila časopis ne mogu opisati riječima, ali i sad, u ovom trenutku, dira me duboko u srce i osjećam knedlu u grlu. Taj izraz koji kao da govori: "Da, nemam dom, nema mi tko pomoći, ali i ja vrijedim. Ja ne prosim, već stojim tu u nadi da će me netko primijetiti i pokazati mi da ja i dalje nešto mogu postići, da mogu početi ispočetka. Da mogu zadržati svoj ponos. Da još ima nade." neću zaboraviti dok sam živa. Taj je izraz donio suosjećanje, tugu, ali i spoznaju da moram djelovati, dati više, dati ono što mogu jer već sutra, ja mogu biti ta osoba koja će trebati ruku pomoći. Da si ne smijem dopustiti da se uljuljkam u osjećaj lažne sigurnosti, da ne smijem okrenuti glavu od surove stvarnosti jer bi ona i tada ostala stvarna. Prolistala sam taj primjerak časopisa, a kasnije i sve nove primjerke i brojeve koje sam kupila, sa suzama u očima.

Izvor

Stalno slušamo kako je situacija u državi teška, kako je potrebno vrijeme da se postignu promjene, kako nam je teško danas da bi nam bilo bolje sutra. Pitam se i pitam sve vas - što sam i što ste učinili danas? Ne za državu, ne za sve stanovnike Hrvatske, već za onog čovjeka na uglu ulice koji nema ništa. Ako ste uopće zastali, pogledali mu ili joj u oči i prepoznali tugu u njima? Za vaše susjede, sugrađane, poznanike...? Toliko je bezimenih ljudi koji ne trebaju reflektor da bi pomogli nekome, toliko volontera i ljudi koji su i sami na rubu neimaštine, a pomažu svojim bližnjima, ljudi koji su i dalje ljudi, a ne kapitalizmom zatrovana bića koja svoj uspjeh u životu mjere šuškavim novčanicama i zveckavim kovanicama, već manjim ili većim utjecajem na živote onih kojima je pomoć bila ili jest potrebna. Gdje su medijski reflektori kada oni mijenjaju svijet oko sebe? Gdje je nestao čovjek?

Izvor

Razmislite o ovome, osluhnite, možda je nekome u vašem susjedstvu ili okolini potrebna pomoć. Bila ta osoba samohrani roditelj s niskim primanjima i/ili bez potpore bližnjih, umirovljenik koji nema ništa i nikoga te vapi za toplom riječi i razgovorom, nezaposlena osoba koja bi radila bilo što, a nema priliku raditi ništa osim životariti iz dana u dan, beskućnik koji spava na klupi ili prodaje časopis na uglu ulice. Bila to napuštena životinja napuštena od svih i izbačena na cestu kao beskorisna stvar. Bila to vaša duša koja je zaboravila pravu mjeru vrijednosti čovjeka i njegovog života Osluhnite i DJELUJTE. Ne za tjedan ili mjesec dana, ne kada stigne plaća (jer pomoći možete i svojim vremenom, ne samo novcem), ne kada ispunite sve svoje osobne ciljeve. Nemojte biti pohlepni i cijenite ono što imate. I djelujte. Djelujte SADA i ODMAH. Ne morate promijeniti cijeli svijet. Jedan dan u nečijem životu ili samo jedan život biti će dovoljan.

Izvor

Koje je vaše mišljenje o ovoj temi? Bavite li se volonterskim i/ili humanitarnim radom? Kupujete li časopis "Ulične svjetiljke"? Ako ne, hoćete li? Čekam vaše cijenjene komentare. :)

- Meow - 

Uskrs i uskrsno prigovaranje

Prvo, sretan Uskrs svima koji ga slave!

Nažalost, Uskrs smo dočekali pod kišom, a neki čak i pod snijegom, ali to je manje bitno.

Jučer me jako potresla vijest o spašavanju beskućnika od poplave koji je spavao pod savskim mostom, odnosno kako mnogi od nas nisu ni svjesni koliko su sretni i koliko puno imaju, jučer je većina nas u toplini svoga doma, s obitelji i prijateljima te stolovima punih hrane slavila ovaj blagdan, dok neki, oni manje sretni, su zapravo beskonačno sretni ako su prenoćili negdje okruženi bar golim zidovima.

Ako se osvrnete oko sebe, vidjeti ćete golemu tugu, ljude koji nemaju krov nad glavom, nemaju ručak na stolu, neki nemaju ni stol, vidjeti ćete bolesne, istrošene i napaćene, zlostavljane, nesretne ljude i životinje kojih je svakim novim danom sve više i više.

Željela sam reći da smisao Uskrsa kao ni života općenito nije samo u onom opipljivom i onom samo nama poznatom.

Naime, što je Uskrs i kako ga mnogi vide?

Prvo imamo vrijeme korizme, tj odricanja, većina ljudi koje poznajem a slove i sami sebe uvažavaju kao velike vjernike odrekne se neke sitnice, čokolade ili Coca Cole( da, dobro ste pročitali), čipsa i grickalica (o da, velika je to žrtva!) ili cigareta i alkohola u krajnjem slučaju na 40 dana i smatra da je njegova žrtva preogromna iako tih 40 dana se suzdržava od čipsa ili Fante ROFL  ali se ne suzdržava od slanih štapića i soka od brusnice :D.

Naravno, to je samo po sebi dovoljno i ogromna žrtva koju prinose.

Onda nam dolazi Uskrs, par dana prije Uskrsa suzdrže se od nekih većih slavlja,na Veliki petak pojedu koju ribicu, boje se jaja, pustošimo dućane i police s šunkama, sirom i čokoladnim zečićima i radosni čekamo nedjelju!

Radosni jer tada se bacamo na prejedanje i pijenje, dolaze nam gosti, časti se,šunka, janjetina, kolači, hrana se baca, ima se meže se, vala dragom Bogu, što bi Seke Odak rekla!

Imam dojam da je Uskrs nažalost postao i tako je već godinama samo slavljenje hrane i obilja, prejedanja, darova i nerazumnog trošenja, nažalost i nadmetanja tko je više potrošio novaca za taj dan te totalne apatije prema onima koji nemaju!

Samo prelistajmo novine i pogledajmo tv ovih dana, sa svih strana pljušte savjeti kako obojati jaja, koje delicije pripremiti, kako ispeći janjetinu, koje darove kupiti, kako ukrasiti blagdanski stol i kako zablistati i odjenuti se za uskršnji ručak itd - Uskrs nam je zapravo postao blagdan konzumerizma.

Niti slova o tome kako je Uskrs zapravo novi početak, proljeće vlastitog života, humanosti i plemenitosti!

Uskrs bi bar trebao biti iskrena sreća koju dijelimo s drugima, ne samo bližnjima već i onima manje sretnima od nas..

Uskrs bi trebao biti novi početak  i ruka pružena u pomoć a ne ona ruka koja prekriva oči da ne vidimo svu tu tugu i nesreću oko nas, ona ruka pomoću koje zatvaramo oči kad naiđemo na nešto što direktno ne utječe  na naš život, kao ovaj beskućnik iz moje priče, kao onaj starac koji traži boce ili hranu u kontejneru, kao onaj pas koji luta ulicama bolestan i gladan, kao tisuće i tisuće takvih nesretnih priča  na koje sklanjamo pogled u stranu.

Jer nas se ne tiče.

Ali volimo se nazivati ljudima  i vjernicima, velikim Hrvatima i katolicima, volimo Uskrse, Božiće i sve te velike datume, volimo jedni druge sve dok nekome od nas ne zatreba pomoć..

E da, također sam primijetila da se najviše ljudi oko mene "vole" dok je njima bolje nego drugima oko njih, to je danas postao neki sinonim za sreću i zadovoljstvo, neki životni trijumf..

I da, ove godine, za razliku od prošlih, nazvala sam samo dvoje prijatelja i čestitala im Uskrs, zanimalo me je koliko njih će nazvati i sjetiti se mene, rezultat je bio poražavajući, 2 prijatelja i dvije daleke poznanice druge vjeroispovijesti, čak su i fejspuk zajedničke čestitke izostale.

Užasno poražavajuće i strašno tužno, tim više jer već sutra, čim im zatreba nešto, svi moji "veliki" prijatelji će mi se javiti.

Zbog toga, ovaj Uskrs i ovo proljeće je i novi početak i za mene, doviđenja mnogima i dobar dan nekim novima..

Uskrs bi nas trebao naučiti da nismo sami i vratiti nam vjeru u ljude a i u sebe, da izvučemo ono najbolje iz nas i podijelimo s drugima, manje i više sretnima, sasvim nevažno :)

I još jednom, sretan Uskrs i ne zamjerite mi ovo moje, na trenutke nepovezano i zamorno lamentiranje :D

Lajkom (like-om) do raja

Jeste li znali da se za učiniti dobro djelo ne morate niti maknuti iz naslonjača?
Dovoljan je samo jedan like (još jedna divna hrvatska riječ) da nahranite djecu u Africi, pomognete beskućnicima, psima u azilu, itd.
Neki su otišli još dalje pa skupljaju lajkove na preminuloj djeci.
U vrijeme internet kupovine, cyber sexa i sl. novotarija, popularan je i like kao činjenje dobrog djela.
Za otići i zbilja učiniti nešto dobro je ipak potrebno vrijeme i trud, a mi to nemamo. Uostalom, neće komšinica Manda vidjeti da sam ja volontirala u pučkoj kuhinji ili uplatila 30 kuna na bankovni račun nezaposlene samohrane majke, ali like - to se ipak vidi. Brzo je i lako - i ne moram zaprljati ručice ili se odreći željenog gela za tuširanje sa piling zrncima posebno probrane kave koja prođu kroz probavni trakt azijskog cibeta ili sapuna od mlijeka neprcane deve.

Izvor

U istoj kategoriji su mi veliki fejsbuk vjernici. To su oni koji imaju slike iz Međugorja, lajkaju statuse fra Zvjezdana Linića, dijele molitve na zidu i sl. Svi moraju vidjeti kako oni slave Boga. Brijem da sjede u prvom redu na misi. Isto tako, sad ću biti Ku Čka i reći, mislim da su oni prvi koji će prokomentirati droljizam djevojke koja se pojavila u suknji iznad koljena.
Kad sam vidjela stranicu imena Isus - ovo mi je bila prva pomisao.
Da, lajkanjem svog vjerskog sadržaja na fejsbuku, osigurali ste si ulazak u raj.

Izvor

Odlični su mi i oni koji dijele forwarduše s nekim istinitim životnim (najčešće vezanim uz vjeru) pričama koje jednostavno moraš lajkati. Naime, riječ je o nekoj nazovimo ucjeni i ako lajkaš dogodit će ti se nešto jako lijepo. Priča je vrlo vjerojatna i gramatički ispravna.

Za kraj ću reći nešto u stilu mojeg selebriti dvojnika - i taj like nabijem na k.



- Zverka

Majstori photoshopa

   1) Vjenčanja - fotošop ili jednostavno umjetnost?

Vremena jednostavnih slika s vjenčanja odavno su prošla. Sada je cilj biti originalan i imati što posebnije slike (s) vjenčanja. O snimkama i koreografijama da ne govorim, ali to nije tema. Ove slike su ipak toliko posebne da zaslužuju biti nazvana remek djelima moderne fotografije. 

                               2) Majstori kolaža

Ekipi iz ove skupine nije bilo dovoljno samo dobro urediti sliku. Oni su se izdigli na novu razinu, na razinu vrsnih kolažara čiji stihovi (?) često imaju dublju poruku. Neki šalju jasnu socioekonomsku kritiku društvu, dok drugi izražavaju nezadovoljstvo međunarodnim ugovorima ili sudovima.

3) Nesuđene face s naslovnice 

Ovdje sam uvrstila ekipu za koju će mnogi pomisliti da su lica s naslovnice, ali ne, oni to nisu. Samo se dobro služe PS.

4) Bog i Hrvati

I za kraj, kategorija za sebe. Ljubav prema vjeri i domovini najljepše se može iskazati jednom divnom slikom, jer je općepoznato da slika govori tisuću riječi, a ove, usuđujem se reći, i više.

Ovo, naravno, nisu sve kategorije. Odabrala sam tek neke od mojih omiljenih. 

- Zverka

NE nasilju!

Profesionalno me zanima mračna strana ljudske ličnosti - zašto ljudi rade neke stvari, što se događa iza zatvorenih vrata, kako se ljudi nose s teškoćama...Nisam i ne pokušavam biti morbidna već pokušavam proniknuti u te teme i možda ponuditi pouku, pobuditi zanimanje, izazvati suosjećanje ili jednostavno, potaknuti nekoga da reagira ukoliko se susretne s nečim takvim u svojoj okolini. Pogotovo po pitanju zlostavljanja. Nemojte žmiriti, nemojte ostati tihi. Nikome tako ne pomažete, a možete spriječiti tragediju. Ovaj post neće biti duhovit kao naši ostali postovi. Smijeh je lijek i volimo vas nasmijavati, no povremeno vas želimo potaknuti i na razmišljanje o ovakvim temama, koliko god teške bile.


Bilo mi je teško pisati ovu priču jer nisam iskusila partnersko nasilje osobno na svojoj koži, a pogotovo mi je bilo teško opisivati scenu gdje muž tuče svoju suprugu jer sam odmah pomislila na sve one žene koje plaču u tišini.

Stavljam i jedan video koji je barem mene potaknuo na razmišljanje, a govori o tome kako djeca uče loše navike i oblike ponašanja od svojih roditelja. Ako svjedoče nasilju, na taj način često uče ulogu nasilnika ili žrtve, a posljedice svakako ostaju.

Sada, vrijeme je za malo drugačiji pristup ovoj temi od onog na koji najčešće nailazimo u medijima. Vrijeme je za priču koja je u potpunosti fikcionalna, no uz manje ili veće razlike u detaljima i okolnostima, događa se u mnogim domovima, iza zatvorenih vrata, s manje ili više tragičnim krajem.

Početak

Upoznala ga je jednog hladnog zimskog dana. Stajala je na autobusnoj stanici i cupkala na mjestu, pokušavajući se zagrijati. Osim nje, nije bilo nikoga...Hladnoća...Još 10 minuta...''Oprostite, kada dolazi bus?'' - prenuo ju je dubok, baršunast, muški glas. Obuzeo ju je neki neobičan osjećaj, kao da ga već poznaje, kao da je taj glas slušala svaki dan svog života. Nije se usudila okrenuti, u strahu da joj iluzija ne bude razbijena, da ovaj trenutak dulje potraje. ''Za de...za deset minuta.'' - izdao ju je glas dok mu je odgovorila, ne okrenuvši se. Začula je škripanje njegovih koraka dok je hodao prema njoj po gotovo netaknutom snježnom pokrivaču. Duboko je udahnula i okrenula se prema njemu. Iznenađeno je izdahnula. Bio je prelijep, presavršen. Odmah se zaljubila, iako je dotada prezirno frknula svaki put kad bi se spomenula ljubav na prvi pogled. On se zadovoljno nasmiješio, očito svjestan dojma kojeg je ostavio na nju. Bez ikakvih kočnica, počeo ju je ispitivati sve o njoj, o njenom životu, snovima...Prvo sramežljivo, a potom sve sigurnije, odgovarala mu je i uzvraćala pitanjima. Željela je saznati sve! Spontano su počeli šetati uopće ne misleći na autobus koji su čekali. Više nije osjećala hladnoću, bol u smrznutim prstima...ništa...osim te snažne privlačnosti. Nakon tog dana, postali su nerazdvojni.


‘’U oblacima’’

Nekoliko mjeseci kasnije, njihova ljubav je bila jednako snažna, te se odlučila preseliti u njegov samački stan, usprkos molbama roditelja da još malo pričeka, da ga još malo bolje upozna. No, ako se nju pitalo, ona je pronašla ljubav svog života i nije bilo razloga za čekanje. Fakultet je već završila, život joj se sastojao od posla, večeri pred televizorom s roditeljima i pokoje kave s prijateljicama. Njen svijet, dotad siv, ispunile su prekrasne boje. Ništa više nije gledala na isti način. Ni sama nije znala da se u njenoj, dotad blagoj, mirnoj i flegmatičnoj osobi krije toliko strasti, toliko života. I zbog toga mu je bila beskrajno zahvalna. S ljubavlju je uredila njihovo ljubavno gnijezdo i veselila se svakoj večeri i njihovom maženju nakon napornog dana na poslu. Nekoliko mjeseci nakon useljenja, zamolio ju je da razmisli o tome da ostane kod kuće i da napusti posao. On će se brinuti za nju, napokon, plaća mu je visoka, i više nego dovoljna za njih dvoje, a i želio bi da uskoro počnu raditi na djetetu. Razmišljala je nekoliko dana, te je na kraju zaključila da je njegov zahtjev posve razuman. I ona je željela imati bebu s njim. Savršeno malo biće stvoreno od njihove ljubavi i sreće. Kasnije, kad beba malo naraste, može se vratiti na posao. S veseljem mu je iznijela svoju odluku koju je prihvatio s oduševljenjem, te ju je strastveno poljubio i odnio u sobu da, kako je rekao, odmah krenu sa stvaranjem novog malog života. Svoju novu ulogu domaćice je prihvatila s veseljem i trudila se da mu udovolji i da sve bude na svom mjestu. Bila je tako sretna.




Bol

Jednog dana, zadržala se u gradu s prijateljicom. Došla je kući i susrela se s njegovim ljutitim pogledom. ‘’Hej ljub…’’ Nije stigla ni dovršiti rečenicu, a već je osjetila bol na lijevom obrazu. Uhvatila se za obraz i zaprepašteno okrenula prema njemu. ‘’Gdje si ti dosad? Znaš li ti koliko te čekam? Zašto se ne javljaš na mobitel?’’ Jedva je, slomljenim glasom, izustila: ‘’Malo smo se zadržale u dućanu, bila je velika gužva. Mobitel sam zaboravila kod kuće. Skuhala sam ti ručak…’’ Njegov bijes nije popuštao te joj se unio u lice: ‘’Da se to više nije ponovilo! Znaš li koliko sam se brinuo? Evo vidiš na što si me natjerala!’’ Nastavio je bijesno hodati po sobi dok je ona tiho plakala. Tako je proteklo nekoliko minuta, a on se naočigled smirivao. Prišao joj je i kad se ona lecnula, i on je počeo jecati: ‘’Ljubavi, tako mi je žao, toliko sam se brinuo za tebe…Mislio sam da ti se nešto dogodilo. Evo toliko sam se uzrujao da si nisam mogao pomoći. Neću više nikad, obećavam!’’ Vidjevši njegove suze, zagrlila ga je. Zaista, i ona bi se zabrinula da je on negdje otišao, te da je kasnio a da se nije javio. Ona ga je natjerala na to i rastužila ga. ‘’Neću ljubavi nikad više, oprosti i ti meni.’’

  
Novi život

Kako je vrijeme odmicalo, taj događaj je polako prelazio u zaborav. Počeli su planirati svoje vjenčanje i nikad nije bila sretnija i više zaljubljena. Još im je samo nedostajala beba. Ubrzo nakon svadbe, ostala je trudna. Nikad neće zaboraviti njegovo lice kad mu je priopćila tu vijest. Skočio je sa kauča i počeo sretno trčati po stanu. Podigao ju je u naručje, vrtio, ljubio trbuh…I ona je bila sretna. Ovo će biti početak jednog novog života. Veselila se trudnoći i svemu što nosi. Veselila se njihovom djetetu.


Tuga

Tri mjeseca nakon što je zatrudnjela, sjedila je sa njim za stolom, doručkovali su i čitali novine. Tako mirno, tako lijepo. Odjednom je osjetila strašnu bol, kao da joj neka nevidljiva željezna ruka okreće utrobu. Zavrištala je i srušila se na pod. Tren kasnije, on je bio na koljenima pored nje i zabrinuto je pitao što joj je, što se događa. Nije mogla izustiti ni riječ, čak ni da mu kaže da osjeća krvarenje među nogama. Odmah je znala da nešto nije u redu. Kao da je dio nje umro, tamo na kuhinjskom podu. Nekako ju je podigao i odvezao u hitnu koja je bila udaljena svega nekoliko minuta od njihovog doma. Tamo je doktor potvrdio ono što je ona već znala. Izgubila je bebu. Sreća je napustila njeno srce.


Bol bez prestanka

Kada su došli doma iz bolnice, krenula je sjesti i opustiti se. No, osjetila je njegove ruke na svojim ramenima. Grubo ju je okrenuo prema sebi i počeo je tresti. ‘’Što si učinila? Ti si kriva za to! Kakva si ti žena? Ni dijete nisi mogla zadržati! Kujo!’’ Opet je, kao i nekoliko mjeseci ranije, osjetila udarac u lice. No ovaj put se nije tu zaustavio. Bacio ju je na pod i počeo udarati nogom. Gušila se u suzama i jedva udisala zrak između udaraca i boli. Nakon nekoliko minuta, okrenuo se i izjurio van, ostavivši je na podu da se guši u suzama. Jedva se odvukla u krevet i tako iscrpljena i bolna, zaspala. Nekoliko sati kasnije, probudio ju je poljubac u čelo. ‘’Ljubavi, kako si? Oprosti mi! Toliko me pogodio gubitak naše bebe da sam poludio od boli. Oprosti što sam te ozlijedio, neću više nikad! Treba li ti išta?’’ Ovaj put, manje spremno i s mnogo manje povjerenja, opet mu je oprostila. Donekle je opet povjerovala u njegove riječi. Odnosno, željela je povjerovati. No, ovaj put nije prošlo dugo, a on ju je opet udario. Za sve mu je ona bila kriva. Za proliveno mlijeko, za malo prašine na televizoru, za prevruću juhu, za neispeglanu košulju. Njen život je postao neprestani krug straha da će pogriješiti, njegovog optuživanja, udaraca, te ispričavanja. Njena ljubav prema njemu je nestajala sa svakim udarcem. Polako ju je zamjenjivala mržnja.


Kulminacija

Bilo ju je sram bilo kome priznati što se događa u njenom domu. Postala je stručnjakinja u prikrivanju masnica, skrivanju tragova. Počela je tražiti posao, počela je tražiti izlaz. Pomoć roditelja nije htjela tražiti - upozorili su je. Zacijelo bi joj rekli da je sama kriva kad je tako brzo u sve to uletila. Prijateljica gotovo da nije više imala…Barem ne onih bliskih. Otjerala ih je svojim isprikama, koje je smišljala u strahu od nove pogreške, novog udarca.

Prekratko je radila prije useljenja kod njega. Gotovo da nije imala radnog iskustva. Usprkos završenom fakultetu, posla za nju nije bilo. Udarci se nisu smanjivali. Dapače, on je postajao sve slobodniji, sve ljući, a njegovi udarci sve češći i opasniji.

Jedne večeri je ušao u stan, a ona je već po izrazu njegovog lica vidjela da traži nešto u čemu je pogriješila kako bi je mogao udariti. Pažljivo se povukla u kuhinju, te je zgrabila dršku velikog, oštrog noža, spremna da se obrani, po prvi put, ako je opet napadne. Stavila ga je na radnu plohu, spremna, ako opet krene na nju. Uletio je u kuhinju i unio joj se u lice. ‘’Gdje je moja večera?’’ Nije mu stigla ni odgovoriti, a već ju je zgrabio za kosu i udario njenom glavom u kuhinjski ormarić. Oštra bol joj je proletila glavom. Pokušala je otvoriti oči, no on ju je već udario koljenom u trbuh. Ostala je bez daha. Bol, strašna bol...’’Ubit ću te glupačo nesposobna! Ništa ne valjaš!’’ – urlao je. Jedva se sabrala i zadnjim atomima snage napipala nož. Teškom mukom je udahnula i uspravila se. Vidjela je njegovo začuđeno lice. Nije to očekivao. Tren poslije, sabrao se i krenuo prema njoj. ‘’Ne!’’ – povikala je i ubola ga u trbuh. Srušio se na pod. Srušila se i ona. Plakala je…plakala je za onim mladićem kojeg je upoznala onog hladnog zimskog dana koji joj se činio desetljećima daleko. Plakala je za njihovom srećom, za njihovom ljubavi. Za njihovom bebom. Iz tog žalosnog trenutka ju je u stvarnost prizvalo njegovo grcanje. Teškom mukom je ustala i drhtavim prstima utipkala broj hitne pomoći. Ipak ga je jednom davno voljela. Neće biti kao on. Pozvala je hitnu pomoć i u suzama ih dočekala. Odveli su ga. Preživjela je, ali je dio njenog srca, koji je počeo umirati s prvim njegovim udarcem, potpuno umro.



 
Voljela bih pročitati vaše komentare na ovu temu. Hvala unaprijed na povratnoj informaciji!


- Meow - 

Nekultura u prometu

Sinoć mi se pokvario auto usred vožnje i tako sam ostala na sred prometne ceste i opet se prisjetila svega što me živcira kod "kolega" vozača. Baš svaki put kad krenem voziti se naživciram. Ljuta sam na većinu ostalih vozača i to jako i svim tim takvim nekulturnim ljudima upućen je ovaj post. Pa krenimo redom sa svim stvarima koje me po ovom pitanju izrazito živciraju:

1. Dabogda vam truba otpala

Izvor slike

Pa zar baš morate potrubiti ako netko nije krenuo iste nanosekunde kad se upalilo zeleno svjetlo? Iskreno, meni nitko zbog ovoga nikad nije trubio, ali me svejedno živcira. Ako kasnite, krivi ste sami. Neće pomoći to što trubite osobi ispred vas koja je zakašnjela s reakcijom na četvrtinu sekunde, niti vas ta osoba imalo usporava. 

Isto tako ne morate trubiti i na ostale sitnice, jer su uistinu samo sitnice. Sinoć sam pošizila do kraja kad su mi počeli trubiti. Kvragu, pa vidiš da sam upalila sva četiri, da kopam po gepeku i telefoniram. Šta su ti ljudi točno mislili? Da sam to napravila iz nekakvog hira? Dosta mi je tog rasuđivanja s pola mozga! Vozila, kao i bilo koja druga ljudska naprava, ma koliko servisirana bila su eto u stanju pokvariti se i većina ljudi ne može izabrati kada i na koji način. I sve što nam u tom slučaju preostaje je upaliti sva četiri, kopati po gepeku jer tražimo trokut i, da, telefonirati jer zovemo vučnu službu ili mehaničara. Vaše trubljenje ne pomaže!

No ne trubi se samo ostalim vozačima, trubi se svemu i svačemu i svakomu. Ljudi trube na odron kamenja, goluba koji se odjednom našao na cesti, susjedu kojeg tako pozdravljaju, invalidu jer pokušava propisno preći cestu, onom jadnom baksuzu koji trenutačno pokušava se naučiti voziti i nalazi se u automobilu autoškole (i koji će nažalost iste sekunde kad mu izdaju dozvolu postati jednako bezobrazan kao i ostali vozači)...

Sjećam se i kad je jednom prijatelj iz Italije došao u Zagreb. Njegovo prvo pitanje je bilo: "Pa dobro zašto svi toliko trube? Valjda vide da imam talijanske tablice i da ne znam svaku ulicu po Zagrebu pa zato vozim malko sporije jer moram paziti kuda se krećem." Što biste vi odgovorili u tom slučaju? Najvjerojatnije biste kao i ja slegnuli ramenima, zakolutali očima, i samo tiho promrmljali "zagrebački vozači".

Ukratko, truba nam služi kao znak upozorenja, a ne za liječenje osobnih frustracija.

2. Zar je tako teško zaustaviti se na pješačkom prijelazu?

Ne znam kako je u ostalim gradovima Lijepe naše, ali metropola se stvarno može sramiti. Pa zar vi vozači nikad nigdje niste se zaputili autotabanićima? I zar vas također u tom slučaju ne smeta što ponekad možete čekati i do prekosutra da naiđe jedna osoba kojoj nešto znači onaj znak koji nagovješta pješački prijelaz? Opet ponavljam: nećete nigdje zakasniti, niti će vam život propasti ako se zaustavite na čak tri sekunde i pustite tog nesretnog jadnika koji boga pitaj koliko čeka ne bi li prešao cestu.

3. Parkirajte unutar crta!

 Izvor slike

Da, u gradu je problem parkirati jer je parkirnih mijesta uvijek premalo. Naprosto me fascinira kako na svakom parkingu i u svakoj garaži nađe se neki biser koji nije u stanju zauzeti samo jedno parkirno mjesto. Ako već niste dovoljno sposobni našicati crte iz prvog pokušaja, pa odvojite tih par sekundi i popravite. Retrovizori nisu tu da bi provjeravali jel dobro izgledate taj dan.

4. Dajte taj posrani žmigavac

Suprotno mišljenju valjda većine vozača, žmigavci nisu dodatna oprema na autu. Dakle, svi ih imate i imate ih s razlogom da ih koristite. 

Ne, ja, koja se vozim iza vas, vas ne pratim! Ali da, bitno mi je kuda se krećete! Naime ostali sudionici prometa nisu još uvijek razvili telepatske sposobnosti, a života mi nisu ni vidoviti pa tako ni u stanju pogoditi namjeravate li vi ravno, lijevo ili desno. Ako ne želite da moj auto napravi štetu vašem, izvolite mi pravovemeno naznačiti da namjeravate skrenuti.

5. Ne vozite po autocesti lijevom trakom 100 na sat

Da, djeluje retardirano što se ovo uopće mora jasno i glasno nekim ljudima izgovoriti, ali iskustvo govori suprotno. Čisto sumnjam da sam jedina koja se vozila u višekilometarskoj koloni autocestom jer je neki muto odlučio voziti isključivo lijevom trakom, valjda, cijelim putem od Zagreba do Rijeke. Kažem valjda, jer sam kao i ostali vozači tog dana pošizila i napravila nešto potpuno nepropisno, naime nakon dobrih petnaestak minuta vožnje iza dotičnoga, pretekla sam ga kroz desnu traku.

Ova točka je primjenjiva i za sve one koji voze dvadeset na sat po gradskim cestama. Ta brzina je u redu jedino ako se nalazite u koloni koja se kreće tom brzinom. Ako već niste sigurni u svoju vožnju, uzmite dodatne sate ili vježbajte po parkiralištima, zamolite prijatelje s dužim vozačkim stažom da izvoje tu i tamo pola sata pa da vam pomognu... Ukratko, ne maltretirajte ostale sudionike u prometu. Ionako ste svjesni kakvi vozači vas okružuju i ako ste pročitali točku jedan znate da će vam svi po redu trubiti. Od toga vam se neće probuditi nikakav inat, nit ćete voziti bolje i sigurnije, upravo suprotno. Ja sa svoje strane svečano obećavam da vam nikad neću potrubiti ako vam se ugasi auto u sred križanja (naravno, nisam to činila ni dosad).

6. Ni vi ne biste znali voziti bez autoškole

Ovdje kulminira valjda svaka druga točka ovog posta. Vozači naprosto polude kad vide automobil s onim krasnim bijelim slovom L na plavoj podlozi na onoj žutoj tabli. Nema tog bika kojeg može isprovocirati toreador mahanjem onim crvenim plaštom, kao što to čini taj famozni L vozaču s valjanom dozvolom.

Redovni simptomi tog ludila obuhvaćaju naravno neizostavno trubljenje, panične pokušaje zaobilaženja kroz trake suprotnog smijera, "lijepljene na guzicu" autu autoškole, cijeli koloplet psovki, pokazivanje srednjeg prsta i svu silu ostalih gestikulacija.

Meni je nevjerojatno da su ljudi uspjeli zaboraviti dane kada su oni tek počinjali učiti voziti. Zašto se ovako ponašate? Jel' to ona metoda "tough love"? Pokušavate li im unaprijed pokazati kako je surov vozački svijet pa ih čeličite na vrijeme?

7. Dosta mi je šovinizma

 Izvor slike

S ovim je primjereno zaključiti post. Zašto baš svaki put kad žena napravi sranje svi prezrivo kažu "Žena", a kad muško to isto izvede je kreten? Poznajem jednak broj izrazito dobrih vozača oba roda, a života mi i suprotno. Štoviše, među svojim prijateljima (gdje je čak više muškaraca) ja sam jedna od rijetkih koja je uopće vozač. Mene stvarno zanima u kakvim su ljudi sredinama odrastali da su u stanju psovati svakoj ženi kojoj se nešto dogodi za volanom činjenicu da je žena. I da rekla sam ljudi, a ne muškarci, jer često sam primijetila da i žene prezrivo spočitavaju taj ženski rod jedne drugima.

Govorite li tako i muškarcima kojim zagori ručak da su muškarci? Biste li sve to što ste sad izgovorili nekoj nepoznatoj ženi rekli i vlastitoj majci ili sestri?

 

Recite vaše mišljenje! Pretjerujem li? Što vas izrazito živcira kod ostalih vozača?

Do slijedećeg, puno lijepšeg i puno manje ogorčenog posta, pozdravlja vas 3.14 Čić