Sada sam dio ovoga bloga i svjesna sam da moje riječi dopiru do velikog broja ljudi. Da, lijepo je nasmijati i zabaviti ljude, ali ne treba zaboraviti ni određenu odgovornost koja dolazi s time i moć da se neka lijepa i korisna poruka utisne u barem pokoju pametnu i plemenitu glavicu. :)
Stoga sam odlučila malo izmijeniti taj tekst, dodati, oduzeti, prilagoditi i preraditi i podijeliti moja promišljanja s vama baš u ovom trenu, u trenu kad mnogi koji inače to ne rade, otvaraju svoja srca i daju malo više onima koji nemaju. Nadam se da ćete pročitati ovaj tekst do kraja i podijeliti svoje komentare sa mnom, unaprijed im se veselim. :)
Kada god mogu, pokušavam malim djelima pomoći drugim ljudima - bilo volontiranjem, bilo doniranjem nešto novaca, odjeće, higijenskih potrepština ili vlastitog vremena. No, uvijek mislim i znam da nisam dala dovoljno i učinila dovoljno, mogla sam i više. Upravo sjedim u svom stanu u kojem me okružuje mnogo stvari. Koliko zapravo vrijede te stvari, koliko me usrećuju? Odgovor na oba pitanja, izuzevši nekoliko sitnica koje imaju emotivnu vrijednost, je - ne mnogo. U istom ovom trenutku, možda veoma blizu mene, veoma blizu vas, diše i živi netko tko zaista nema gotovo ništa - toplu riječ, koricu kruha, nekog svog da ga zagrli i osjeti toplinu. Imam sreću da imam posao, obitelj, prijatelje, toplu riječ, smještaj i više od nužnog minimuma. Mnogi nemaju taj luksuz.
Gdje su u cijeloj toj priči beskućnici, gdje je časopis "Ulične svjetiljke"? Što je to uopće? Dakle, "Ulične svjetiljke" je prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), a košta samo 8 kuna (od čega 4 kune zadržava prodavač), no naravno, slobodni ste ostaviti i koju kunu više ili pokloniti prodavačima osmijeh i koju minutu vašeg vremena za razgovor.
Cilj ovog projekta je smanjenje broja beskućnika i poboljšanje njihovih životnih uvjeta. Izdavač je Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat, a može se kupiti na ulicama Karlovca, Pule, Rijeke, Splita, Vinkovaca, Zagreba i Zadra. Svi koji rade na izradi časopisa to rade volonterski, a i vi se možete uključiti u ovu priču bilo volonterskim radom, bilo kupnjom časopisa, bilo slanjem tekstova, fotografija ili komentara. Časopis ima i svoju Facebook stranicu (klik).
Moj prvi susret s ovim časopisom nije prošao bez emocija. Taj dan kad sam kupila svoje prve "Ulične svjetiljke", primijetila sam prodavača, gospodina tužnog lica kako mirno i nenametljivo stoji nasred predivne zagrebačke Ilice i drži časopise. Istovremeno sam gledala sređene i sretne ljude kako užurbano prolaze pored njega, ne uputivši mu ni pogled, a kamoli zastavši da kupe časopis (dio problema je i to što prodavače ovog časopisa nerijetko poistovjećuju s Jehovinim svjedocima i njihovim časopisom). Sretni su jer ne znaju koliko je lagan pad sa nečega na ništa. Ne znaju da sutra i oni mogu biti u istoj situaciji. Nažalost, u današnje je vrijeme sve moguće. Stotine tisuća nezaposlenih ljudi, cijene koje divljaju..nije teško pasti na dno i postati jedan od njih, beskućnika. Ljudi tužnih životnih priča koji su se iz različitih razloga našli u situaciji da nemaju apsolutno ništa od materijalnih stvari, a što je još tužnije - ni od onih koje ne krane samo tijelo, već i dušu. Od onih zbog kojih osjećaju da su ljudi i da vrijede nešto, nekome.
Prišla sam tom gospodinu s namjerom da kupim primjerak časopisa. Promjenu na njegovom licu u trenutku kad sam mu prišla i kupila časopis ne mogu opisati riječima, ali i sad, u ovom trenutku, dira me duboko u srce i osjećam knedlu u grlu. Taj izraz koji kao da govori: "Da, nemam dom, nema mi tko pomoći, ali i ja vrijedim. Ja ne prosim, već stojim tu u nadi da će me netko primijetiti i pokazati mi da ja i dalje nešto mogu postići, da mogu početi ispočetka. Da mogu zadržati svoj ponos. Da još ima nade." neću zaboraviti dok sam živa. Taj je izraz donio suosjećanje, tugu, ali i spoznaju da moram djelovati, dati više, dati ono što mogu jer već sutra, ja mogu biti ta osoba koja će trebati ruku pomoći. Da si ne smijem dopustiti da se uljuljkam u osjećaj lažne sigurnosti, da ne smijem okrenuti glavu od surove stvarnosti jer bi ona i tada ostala stvarna. Prolistala sam taj primjerak časopisa, a kasnije i sve nove primjerke i brojeve koje sam kupila, sa suzama u očima.
Stalno slušamo kako je situacija u državi teška, kako je potrebno vrijeme da se postignu promjene, kako nam je teško danas da bi nam bilo bolje sutra. Pitam se i pitam sve vas - što sam i što ste učinili danas? Ne za državu, ne za sve stanovnike Hrvatske, već za onog čovjeka na uglu ulice koji nema ništa. Ako ste uopće zastali, pogledali mu ili joj u oči i prepoznali tugu u njima? Za vaše susjede, sugrađane, poznanike...? Toliko je bezimenih ljudi koji ne trebaju reflektor da bi pomogli nekome, toliko volontera i ljudi koji su i sami na rubu neimaštine, a pomažu svojim bližnjima, ljudi koji su i dalje ljudi, a ne kapitalizmom zatrovana bića koja svoj uspjeh u životu mjere šuškavim novčanicama i zveckavim kovanicama, već manjim ili većim utjecajem na živote onih kojima je pomoć bila ili jest potrebna. Gdje su medijski reflektori kada oni mijenjaju svijet oko sebe? Gdje je nestao čovjek?
Razmislite o ovome, osluhnite, možda je nekome u vašem susjedstvu ili okolini potrebna pomoć. Bila ta osoba samohrani roditelj s niskim primanjima i/ili bez potpore bližnjih, umirovljenik koji nema ništa i nikoga te vapi za toplom riječi i razgovorom, nezaposlena osoba koja bi radila bilo što, a nema priliku raditi ništa osim životariti iz dana u dan, beskućnik koji spava na klupi ili prodaje časopis na uglu ulice. Bila to napuštena životinja napuštena od svih i izbačena na cestu kao beskorisna stvar. Bila to vaša duša koja je zaboravila pravu mjeru vrijednosti čovjeka i njegovog života Osluhnite i DJELUJTE. Ne za tjedan ili mjesec dana, ne kada stigne plaća (jer pomoći možete i svojim vremenom, ne samo novcem), ne kada ispunite sve svoje osobne ciljeve. Nemojte biti pohlepni i cijenite ono što imate. I djelujte. Djelujte SADA i ODMAH. Ne morate promijeniti cijeli svijet. Jedan dan u nečijem životu ili samo jedan život biti će dovoljan.
Koje je vaše mišljenje o ovoj temi? Bavite li se volonterskim i/ili humanitarnim radom? Kupujete li časopis "Ulične svjetiljke"? Ako ne, hoćete li? Čekam vaše cijenjene komentare. :)
- Meow -
Nema komentara:
Objavi komentar