Ljetos sam na forumu čitala tada prilično popularnu temu o tome koliko smo spremni pomoći poznatima, polupoznatima i nepoznatim ljudima. Čini mi se da tu postoji nekoliko grupa ljudi - oni koji su po defaultu skeptični prema svima i ne pomažu nikome, oni koji pomažu samo bliskim ljudima, oni koji će pomoći praktički bilo kome ako je u njihovoj moći i oni koji jednostavno ne znaju reći ne i pomoći će bilo kome tko ih pita, čak i ako to znači da će na taj način naštetiti sebi ili se dovesti u neugodnu situaciju.
Osobno sam kombinacija tih grupa - već sam oguglala na svakodnevne upite "dajkojukunubogteblagoslovio", ali zato često uplaćujem novce u humanitarne svrhe direktno ljudima ili životinjama kojima je potrebno i doniram odjeću i hranu. To bi me stavilo u neki prosjek, vjerujem da puno ljudi funkcionira na taj način. No, ljetos sam se dovela u situaciju gdje je moja volja da pomognem bližnjem iznenadila čak i mene jer sam se dovela u meni osobno neugodnu i potencijalno opasnu priču koju sam svojedobno objavila i na temi na forumu koju sam spomenula na početku posta. Što se dogodilo? Čitajte dalje i saznat ćete! :)
MEOW U EPIZODI: "DONESI ŠTRIK!"
MEOW U EPIZODI: "DONESI ŠTRIK!"
Ljetni dan, predvečer. Parkirala sam auto na parkingu blizu moje zgrade pored kojeg često sjedi nepokretna žena u invalidskim kolicima i uživa na suncu. Ponekad smo muž i ja znali proći pored nje, ona bi nas pozdravila kao i mi nju.
Međutim, tada sam bila sama i nakon što sam je pozdravila, pozvala me i pitala mogu li je odgurati doma. Imala sam po sebi povješane 2 torbe (1 s laptopom) i 2 vrećice, ali je rekla da je blizu pa sam pristala bez da sam odložila stvari u auto jer sam mislila da će ta cijela aktivnost trajati maksimalno 10 minuta. Moram naglasiti da sam jako osjetljiva na mirise, a čim sam joj prišla blizu, osjetila sam da se jako dugo nije oprala, ali sam to pregrmila (rekoh, nije žena kriva) i počela je gurati. Ona je cijelo vrijeme nešto nepovezano pričala, među ostalim sam skužila da očito često tako zaustavlja žene i traži da je odvedu doma. Mislila sam da će to završiti tako da je odvezem do njenog dvorišta i da će je tamo netko preuzeti. Greška! Trebalo mi je biti sumnjivo čim sam je pitala s kime živi, a ona mi je odgovorila: "S Bogom."
Kuća je bila ruševna straćara, činilo mi se da se radi o romskoj obitelji (nemam inače ništa protiv njih), a kroz prozor sam vidjela da je unutra je neki muškarac koji nije htio izaći. Žena je tada već počela zapovjednim tonom govoriti da je odguram u kuću po strašno strmoj rampi - to je bilo nešto najteže što sam u životu osjetila u smislu napora, a bila me frka jer imam kilu, no na vrhu rampe nije bilo povratka, bilo je ili "guraj" ili "strmopizdi se dolje skupa s njom i kolicima". Još mi je rekla "sve se može kad se hoće" na moj komentar da zbilja to ne smijem raditi zbog kile.
Umjesto da tu podvučem crtu i pozdravim je, jer u kući je očito bio netko i nije bilo imalo svjetla (rekla je da nema svjetla uopće iako je bilo struje jer je taj netko gledao tekmu, a u njenoj je sobi radio bio pojačan do maksimuma), plus nisam imala pojma kakvi su to ljudi i što će se dogoditi, moja glupa narav koja me tjera da pomažem ljudima i ne znam reći ne, natjerala me da uđem u tu veoma smrdljivu i zapuštenu kuću. No to nije sve! Dala sam se nagovoriti (to jest, poslušati zapovijed) da joj raspremim krevet, skinem je (bila je gola ispod!), ponovno obučem, skinem cipele i čarape (rekla je da će joj odrezati nogu zbog loše cirkulacije ako to ne napravim) i premjestim je u krevet.
Ne zvuči vam tako strašno?
Usred cijele te akcije se pojavio neki tip koji je smrdio na alkohol i nije djelovao kao da je baš svoj, svjetlio je s upaljačem dok sam je skidala i još su se pritom svađali. Tip me prvo uplašio jer se odjednom pojavio s upaljačem kojim je svijetlio meni iza leđa u trenutku dok sam tražila njenu spavaćicu. U tom trenutku ga je ona pogledala i viknula: "Odmah mi donesi štrik!"
Tu sam se već usrala da će me opljačkati/zatočiti i/ili objesiti i odmah sam se sjetila filma "Brda imaju oči" jer je tip izgledao baš kao ovaj na fotki iz tog filma.
Uglavnom, ispalo je da je štrik uzeo za neku Džermanu koja je tek rodila, a žena je vikala da hoće štrik odmah natrag i da neće ona uzdržavati Džermanino dijete (ostatak sam blokirala, valjda od šoka). Jedva me na kraju pustila da odem. Izašla sam tresući se od straha i napora, znojna, potpuno crnih ruku od prljavštine.
Od tada izbjegavam taj parking ako sam sama, a svi kojima sam ispričala tu priču su mi rekli da nisam normalna. :)
Što biste vi napravili na mom mjestu? Jeste li ikada bili u neugodnoj situaciji jer ste htjeli nekome pomoći? Koje su vaše granice kod pomaganja drugima?
- Meow -
