subota, 4. listopada 2014.

Meowin dnevnik dežurnog gunđala vol. 3

Dragi grampići, nakon nekog vremena, vrijeme je za novo gunđanje. Prva dva gunđanja možete pročitati ovdje ovdje.

Došlo je vrijeme za jedno od 2 godišnja doba koja baš i ne volim - jesen. Drugo je zima. Jednostavno obožavam kad je vruće, ne smeta me ni sunce ni toplina. Inače sam zimogrozna, ne volim kišu i snijeg u gradu (samo na razglednici ili u scenariju gdje sam u kolibi na planini uz kamin i gledam netaknuti snijeg kroz prozor). Zašto vam ovo pričam? Zato što to znači da sam postala totalno gunđalo, barem dok se ne priviknem.

Već sam uspjela zaraditi cistitis koji je prešao na bubrege i taman kad sam se oporavila od toga, od muža sam pokupila virozu. Trenutno sam u fazi "dišem kao Darth Vader dok spavam" i kašljem kao luda, samo čekam kad ću iskašljati neki vitalni organ.


Misterij nestalih lipa 

Neki sam dan bila na blagajni u nekomdućanu (nije bitno kojem jer je praksa ista u svima) i slušala kako čovjek koji je bio na redu prije mene govori blagajnici da želi da mu vrati cijeli ostatak nakon što je platio. "Prekjučer mi niste imali za vratiti 8 lipa, jučer 3, danas 20. Što sutra, što kad se nakupi?" Blagajnica naravno nije osobno kriva za tu praksu, ali pitanje je totalno legitimno. Zbilja, kako je uopće moguće i legalno da su u državi gdje više nigdje ne možete naći kovanice od 1 i 2 lipe cijene uglavnom u stilu 7,49kn, 5,99kn?!

Gdje odlaze naši novci? Zašto vlastodršci žmire na tu pljačku kupaca? Da, naravno da neću propasti za 1lp jedan put. Ali kada to gledaš na godišnjoj ili višegodišnjoj razini, pa pomnožiš s brojem ljudi i ukupnih kupovina, dođe se do fine svote. Pritom će rijetki vama oprostiti tih istih par lipa. Jednom sam bila u trgovini gdje je prodavačica jednoj djevojci rekla: "Mogu vam ostati dužna 10 lipa (iako vam nisam zapravo dužna jer vam to nikad neću vratiti), nemam sitno?", a pritom čekala da joj gospođa nakon djevojke izbroji i zadnju lipu.


Naravno da se to može izbjeći plaćanjem debitnom karticom gdje platiš točno onoliko koliko račun iznosi i ni lipe više, ali što u slučajevima kad ste recimo u pekarni gdje su cijene također takve, a nema plaćanja karticom? Nekoliko pekarni u kojima redovito kupujem imaju takvu praksu i nikad ne dobijem cijeli ostatak.


Napojnica pod "mus" i loša usluga

Kad je to postalo obavezno ostavljati napojnicu u kafićima, svaki put? Cijene su ionako uglavnom previsoke (kava s mlijekom 11 ili više kuna?!), ne živimo u SAD (gdje recimo napojnice jesu pod mus jer je to dio plaće za zaposlenike ili čak jedini izvor plaće), a i općenito nam standard i plaće nisu naročito visoki. Najčešće nije ni usluga. Na kavu idem 2-3 puta tjedno i ne znam gdje bih došla da svaki put ostavim kunu, dvije, tri s obzirom da nemam naročito visoka primanja. Pogotovo ako je usluga bila loša. Naravno da nekad ostavim napojnicu ako imam novaca u tom trenutku i usluga je bila odlična (što je rijetkost).

Neki sam dan za vrijeme pauze bila s kolegama u jednom kafiću. Sjedili smo na terasi i u trenutku kad smo došli smo bili jedini gosti na 2 konobara. Čekali smo da uzmu našu narudžbu minimalno 10 minuta. Nismo imali sitno, pa sam doslovno lovila konobara po terasi da mu platim i dobijem ostatak novaca. Kad je vidio koliki je iznos računa i koliko mu novaca dajem te da ne namjeravam ostaviti napojnicu, rekao je: "A jebemti." Nije se ispričao, nije se zahvalio. I za to da ostavim napojnicu?


Kad malo bolje razmislim - nije li i ostatak od par lipa koji ostavljamo u dućanima neka vrsta prisilne napojnice? No ne napojnice radnicima već velikim trgovačkim lancima. U kafiću barem imam izbor želim li ostaviti napojnicu ili ne. Kako Porezna reagira na to? Gdje odlaze ti novci? Nisam upućena i baš me zanima, pa ako netko slučajno zna, veselim se objašnjenju.

Možda djelujem sitničavo, ali napravimo mali pokus - pratite koliko ste tjedno ostavili tako lipa, pa pomnožite s brojem tjedana u godini, 10 godina...Što ste sve mogli kupiti tim novcima?


Kako vi reagirate na rečenice: "Mogu vam ostati dužna 10 lipa?" Kako se nosite s neprofesionalnim osobljem u restoranima i kafićima? 

- Meow - 

4 komentara:

  1. Ovo kao da sam ja pisala. :) Ne dam svoje lipe, ne dam. Čekam čenđ i stavim u kutijicu za lipe. I tako svaki put imam za ove "mogu vam ostat dužna" blagajnice. :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja se dan danas nasekiram kad se sjetim jednog konobara od prošle godine. Priča je išla otprilike ovako:

    Konobar: Izvolite...
    Ja: Može Vermouth?
    Konobar: Nemamo to!
    Ja: Može onda Tomislav?
    Konobar: Ne držimo to!
    Ja: Možete li mi onda dodati cjenik da vidim što imate?
    Konobar: A ionako nemamo pola toga što piše u njemu.
    Ja: Onda neću ništa.

    I moji su me gledali kao da sam pala s Marsa što sjedim bez cuge i psujem, ali iz principa nisam htjela sudjelovati u financiranju čovjeka koji ne zna osnove posla koji radi. Ako nemaš Vermouth - ponudiš Martini. Ako nemaš Tomislav - ponudiš sva ostala tamna piva koja imaš. Ako te gost zamoli za cjenik koji BTW po zakonu moraš imati na svakom stolu, onda mu ga daš i ne sramotiš još više mjesto gdje radiš.

    Moram li reći da od tada tu birtiju izbjegavam kao što Grdović izbjegava običnu vodu?

    OdgovoriIzbriši
  3. Radim u dućanu, nemam ispis prometa, ne znam da li sam u manjku ili višku nakon obračna... Svakonevno mi ostavljaju bakšu "koja lipica", koja mi nadoknađuje ono što netko nema dovoljno i sl. Nekada kada vidim određene osobe vratim im 5, 10 lipa više jer znam da gunđaju za jednu lipu i ne da mi se slušati kako pljačkamo narod, kao da sam ja vođa toga jer sam na blagajni... Nekada se zna dogoditi da nemam lipe za uzvratiti, onda znam čak i kunu vratiti samo da mi ne skaču po glavi za lipu...

    OdgovoriIzbriši
  4. Ja čekam cijeli kusur, stavljam od 20 lipa i naniže u jednu kasicu kojoj treba godinu dana da se tako napuni. Zadnji put je bilo 127 kn. To sam počela raditi prije par godina da vidim koliko u nekom periodu ostavim u dućanu viška. Prosjek bi bio 110 kn godišnje.

    OdgovoriIzbriši