utorak, 12. studenoga 2013.

Prijatelji su čuđenje u svijetu

Pjesnici su čuđenje u svijetu..napisao je davno Antun Branko Šimić, ali ja kažem da su pravi prijatelji danas još veće čuđenje u svijetu.
Danas nema recepta, biti će sutra jedan za kolač od sira, kokosa i nara, danas samo malo moje poezije i malo mojih zbrkanih misli koje me ovih dana muče, riječ je o ljudima i ljudskim odnosima, prijateljstvu i mojim mukama po istom.
Prvo nezobilazni Dawson crying gif u ovakvim situacijama, pa idemo dalje :D



                                                                                                                          Izvor


I kao što rekoh, s vama danas djelim jednu od svojih najdražih pjesama napisanu kao dar bivšoj najboljoj modrookoj prijateljici za dan vjenčanja. Napisana je najiskrenije i od srca, onako kako to već najbolje prijateljice si pišu, ali nažalost našem prijateljstvu život il,i sudbina, kako god, nisu napisali sretniji završetak.

Još i sada , iako je od tada prošlo više od dvije godine, ja se sjećam živo, najživlje, svakog trenutka u kojem sam napisala svaki stih za nju, pažljivo i nježno kako to već najbolje prijateljice zaslužuju.
Lagala bih kad bi rekla da mi ne nedostaje, lagala bi kad bi rekla da nije svanuo niti jedan dan u kojem mi ona nije prostrujala kroz misli, lagala bih kad bi rekla da ju nekad ne zamjenim s slučajnim prolaznicama na ulici ili gledam u izlog nekog dućana ili knjižare i pomislim ajme kako bi se ovo njoj svidjelo, kako bi joj lijepo stajala ova haljina ili ovo su cipele/ knjiga /rukavice baš za nju!
I još stotinu takvih trenutaka u kojima ja svaki dan u svojoj glavi prijateljujem s njom.

Ali lagala bi i kad bih rekla da me nije povrijedila onako baš duboko, kako to već najbolje prijateljice se povrijede, možda i najviše od ikoga ikad, jer i nije bilo razloga za kraj, bar ne takav s puno buke i ružnih riječi, kraj koji za sobom nije ostavio dovoljno mjesta za pitanja,odgovore, objašnjenja, popravke i možda jedan topli zagrljaj za novi početak.
Ali ne bih lagala kad bih rekla da mislim da je ovako možda i najbolje.



                                                                              MODROOKA PJESMA - Ana M.



                                                                   Ja bih je bio zavolio
                                                                   onako ludo i nevješto kao što vjetar voli polja makova
                                                                   tako bih i ja voćnjak trešanja na njenim usnama.
                                                                   
                                                                   I bio bih je volio 
                                                                   djevojačke obraze kao dva zasnježena svijeta,
                                                                   tihi zveket gorskoga kristala kad se smije,
                                                                   sva njena preobraženja, sve njene oseke i plime.

                                                                   O kako bih je bio volio
                                                                   te neosvojive vrhove baršunastih ramena
                                                                   taj kaledioskop mojih nedosanjanih želja
                                                                   i dva jezera čudesne bistrine
                                                                   što podupiru nebo i sa zvijezdama me mire.

                                                                   Ja bih je bio zavolio
                                                                   kad je sad ne bi toliko volio.



Ovo pišem jer me ovih dana jako muče odnosi s ljudima sa kojima stvaram ili održavam neka prijateljstva ili odnose koji teže k tome.
Fascinira i šokira me u istom trenu bezobrazluk koji si oni dopuštaju te ta bahata lakoća uzimanja tih odnosa i mojih osjećaja osjećaja zdravo za gotovo.
Ja sam vjeru u velika prijateljstva izgubila i ne tražim ih, ali svejedno se trudim graditi neke odnose pune poštovanja s dragim ljudima, ali ne ide. Samo udarim u zid i ostanem zabezeknuta što si ljudi dopuštaju i za kakvu budalu me smatraju pa me bude sram sebe same što si uopće dopustim da me  na tren zaboli i dotakne nečija zloba, nekultura ili bahatost, to što se netko ne libi lječiti svoje frustracije i osobne probleme ismijavajući ili provocirajući mene, to što se javljate nekome s najboljim namjerama a s druge strane muk  sve dok toj strani ne zatrebate kao rame za plakanje ili ubijanje dosade kad nema s kim drugim.
I onda se pitam u čemu ja to griješim i čime im dam povoda za takvo ponašanje, jer nikada nikome od njih ne priuštim takvo nešto.
Pa se pitam čemu to vodi, da li ičemu smislenom osim mog konstantnog i iscrpljujućeg emotivnog pražnjenja u prazno zapravo.
Nemam pametan odgovor, nemam nikakav odgovor zapravo, samo ogromnu hrpu pitanja ZAŠTO i DO KADA?

Mislila sam da će s godinama moja prijateljstva, ponznanstva i općenito bliski ljudski odnosi odnosi biti zreliji,bogatiji, čvršće vezani, ljudski topliji i ozbiljniji, za razliku od ove nagomilane tuge oko mene jer ljudi se više ne ustručavaju pokazati da vas imaju kraj sebe samo iz koristi, iz dosade, iz zabave, da se raduju vašoj nesreći više nego svojoj sreći. I još se uvrijede kad se vi uvrijedite na to.
WTF?!

                                                                                                               Izvor




Ili je problem možda u meni, to se zapravo čini kao najednostavnije i najočitije riješnje ove moje zavrzlame, možda previše očekujem ali opet, ako nekome dam sve najbolje od sebe, ne tražim jednako natrag, ali minimum poštovanja i kulture ipak očekujem, jer je je to onako, pa ljudski.

Zar je to tako puno?
Tako previše?







Mica Kuharica


Broj komentara: 13:

  1. Isuse kriste...mislim da si moja srodna dusa! Ovaj tekst kao da je pretocen iz mojih konfuznih misli u smislenu cjelinu. Bas me u zadnje vrijeme muce ti prijateljski odnosi, zakljucila sam da sam ja luda jer druge nema. Mogla bi jako puno pisati o ovome ali nema potrebe, ti si vec sve rekla :) Ja idem iz supljeg u prazno na tom podrucju. Budi mi prijatelj hahaha <3
    (p.s.citam jako puno blogova ali vi ste mi daleko najdraze; jedino kad vidim vas novi post idem sva happy citati :D stay cool)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ma i ja idem iz šupljeg u prazno i ne znam što da promjenim ili napravim da bude bolje, di griješim :/ Ajme, hvala ti na komplimentu za naš blog <3 ovo hvalisanje zaista je dobar put da postanemo prijateljice :D šalim se..ali za prijateljstvo ne, ja sma uvijek za kavu i druženje :) i kolač naravno :D Mica

      Izbriši
  2. I od mog prekida s best prijateljicom je prošlo 2 godine. I pitam se isto što i ti. I mislim da nikad neću shvatiti ljude i da nikad neću imati nekoga kao što sam imala nju. Šugav je osjećaj :/

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Suosjećam:/ ali proći će, najbolje je poslušati savjet Male Mudrilice ispod ovog komentara, moramo prihvatiti da sve ima svoj rok trajanja, pa nažalost i prijateljstva:( ti svoju bivšu prijateljicu trebaš kao i ja svoju modrooku sačuvati u najboljem sjećanju i nastaviti dalje :)

      Izbriši
  3. Mislim da neke veze jednostavno imaju rok trajanja. I kada rok istekne, treba ih pustiti. S druge strane ono sto meni u situacijama kada se razocaram u prijatelje pomaze je kad osvijestim da sam razocarana jer njih sudim po sebi ili imam jer neka ocekivanja i ti ljudi se ne ponasaju u skladu s mojim ocekivanjima (a to je egocentricno). Uglavnom, kad se oslobodim ocekivanja (i nekih polu prijatelja) dodje neka nova osoba, neki novi prijatelj, koji je tu jer bi i trebao biti.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mudrilice ti si neka velika mudrilica, a ne mala! :D Potpis na ove tvoje riječi i slažem se s njima, zapravo tako ih i živim, ali pitam se da li postoje prava i vječna prijateljstva bez tog roka trajanja? ja želim nešto zauvijek, bez kalkuliranja, bez straha, bez ograničavanja..nekog stalnog i dobrog prijatelja bez obzira na sve. Tražim nemoguće :D

      Izbriši
  4. Đe me nađe s ovim Mico. :( Ružno je i tužno to kad te netko koga si maltene obožavala kao sestru jednostavno (da se pristojno izrazim) otpili. Doživjela sam to nedavno i totalno je fuj fuj osjećaj. Pogotovo kad znaš da si uz tu osobu bila kad nitko drugi nije, da si bezbroj puta slušala njene probleme i bedirala se zbog njih, tolerirala joj što drugima nisi, pazila da ju ne povrijediš, ne osuđuješ... Još je tužnije kad znaš da si joj bila druga opcija, dok su joj prva opcija bili oni zbog kojih bi ti na kraju skoro pa plakala na ramenu. Sve to da bi na kraju tvoji pokušaji očuvanja prijateljstva bili protumačeni kao bezobrazluk i napadi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Branki draga, žao mi je :/ znam sve..i to je zaista jedan od najgorih osjećaja ikad i najstrašnije je što ako ti se to dogodi dva, tri puta izgubiš vjeru u sebe i u ljude, u lijepe priče i uzimaš sve ljude sa zadrškom i bojiš se opustiti jer se bojiš da te netko opet ne povrijedi. što se najčešće i desi, meni :( e da, sjetila sam se ipak dva osjećaja koja se na fuj fuj i odurno ružno i tužno ljestvici mogu mjeriti s ovim našim navedenim, to su : 1. kad si doma sam a noć je ili neradni dan i dućani ne rade i ti MORAŠ pojesti nešto slatko ali u kući nemaš ništa:/ 2. kad ideš zubaru :/
      :D

      Izbriši
    2. Grozno mi je što sam nakon svega dosta nepovjerljiva prema ljudima koji su vjerojatno ok i koji vjerojatno zaslužuju bolje.

      Joj jedan koji je meni grozan. Kad se zaljubim u sandale/cipele i onda ih krenem isprobati i ustanovim da u 38 ne mogu nagurati nogu (jer imam široku nogu), a 39 mi odgovara po širini, ali zato ''pliva'' oko noge. A 38,5 naravno nemaju. :D

      Izbriši
  5. Ista situacija ovdje. Jednostavno što sam starija to mi prijateljstva idu sve više dolje jer na žalost, ja se mentalno razvijam, ali to isto ne mogu reći za te ljude, oni ostaju na nivou ispod. A zapravo što si stariji je sve gore jer neki ljudi nikada neće odrasti i postati razumni i ti tu ništa ne možeš. Meni je prekretnica bilo rođenje sina, nakon toga me poprilično puno ljudi prestalo pozdravljati i kontaktirati me. U najmanju ruku kao da imam kugu. Na početku mi je bilo krivo, ali sada jednostavno znam da su kreteni i uopće me to ne pere :D. Neki put stvari treba pustiti u vražju mater jer što ću se ja truditi oko ljudi i javljati im se kada njih uopće nije briga :D. S vremenom preboliš da ljudi po defaultu nisu dobri nego da su većina njih seronje koji će te htjeti iskoristiti i maltretirati. Some of them want to use you, some of them want to get used by you. Some of them want to abuse you, some of them want to be abused. Tako to ide. Pa se jednog dana probudiš bez prijatelja pa ti je krivo. Ali onda shvatiš da te nisu vrijedni kada nisu ostali uz tebe i tražiš druge.

    OdgovoriIzbriši
  6. Mico moja, onaj tko ode ostavi mjesta za nekog novog, nadajmo se i boljeg ;)
    na žalost, izgleda da su prijateljstva sve češće pokvarljiva roba :(
    ja imam samo dvije prave frendice, s jednom sam skupa odrasla, bile smo prve susjede od naše druge godine, a drugu sam našla u srednjoj školi... bilo ih je još brdo za koje sam mislila da su u ovoj kategoriji, ispalo je da nisu... ali ne smeta, i ove dvije me dovoljno usrećuju :D

    OdgovoriIzbriši
  7. Jebemu... :/ Moji najbolji prijatelji su još iz doba vrtića i osnovne. Imam stvarno super prijateljstava, ali nije to tako duboko ka s ovim mojim starim pankerima s kojima se niti ne moram viđati (a ni ne viđam se često jer sada živim u Zagrebu). I često me razočaraju novopečena prijateljstva. Ono, uletim u njih ko zaljubljena tinejđerica i onda govno. Jer odrasli ljudi se često pokažu kao vrlo u kurcu osobe.

    OdgovoriIzbriši
  8. kako mi je ovo sjelo, nemaš pojma... kao da sam ja pisala... shvaćam te, i ne vjerujem da je problem u tebi već u ovome svijetu, u kojem neke vrijednosti tipa prijateljstvo, odanost, trud oko drugih nisu dovoljno cijenjene. i onda kad si takav(takva), bivaš povrijeđen(a)... doživjela sam to puno puta, sigurno ću još sto... ali ne odustajem, unatoč svemu, i ne bojim se otvoriti novim ljudima :) s dozom opreza, doduše... a ova mala mudrilica je super to sažela. mislim da prava bezuvjetna prijateljstva postoje, ali su jako jako rijetka. i treba ih čuvati kao kap vode na dlanu...

    OdgovoriIzbriši