nedjelja, 1. rujna 2013.

Konzumeristički principi u međuljudskim odnosima: "Jer ja to zaslužujem!"

Danas sam na netu naletjela na ovaj članak (klik), pogledala video, rasplakala se i počela razmišljati.


Nakon razgovora s prijateljicom Danielom o tome, odlučila sam neke svoje misli staviti u ovaj post, iako sam svjesna da se možda mnogi neće složiti sa mnom. Ipak, ovo su moja osobna razmišljanja i trenutni pogled na te stvari i apsolutno ne moraju biti primjenjivi na vas i vaše situacije. Osjetila sam potrebu da ih prenesem na blog više zbog sebe, no ako nekoga potakne na razmišljanje, super. :)

Što sam slušala pišući ovaj post:



Gledajući video u spomenutom članku, rasplakala sam se zbog više stvari - zbog dirljive priče, njegovog gubitka, mojih dosadašnjih iskustava i zastrašujućeg osjećaja da ja nikad tako nešto neću imati jer sam previše "oštećena" i definirana dosadašnjim iskustvima.

Fred i Lorraine, glavni akteri priče iz članka, bili su skupa 75 godina, sve do dana kada je Lorraine preminula. Toliko godina skupa, bez obzira na sve, iako im je sigurno nemali broj puta bilo teško i mogli su sve odbaciti. Ne znam njihovu priču u detalje, ali 75 godina je cijeli jedan životni vijek i sigurno nisu bili pošteđeni situacija poput gubitka poslova, loše financijske situacije, bolesti, svađa, neslaganja. Možda im je nekad pala na pamet pomisao da možda to nije "to", ali su ipak ostali skupa i sve riješili, zadržavši pritom životnu vedrinu i ljubav koja ih je povezala na samom početku.


Imam osjećaj da mnogi od nas danas prebrzo odustaju od sebe i od drugih, bilo da se ne brinemo dovoljno o partneru ili prijatelju, pa se druga strana ohladi ili kao rezultat toga napravi nešto što nas povrijedi, bilo da kao druga strana dignemo ruke od svega prije nego smo pokušali popraviti situaciju. Tu ne ubrajam teške situacije poput nasilja i bilo kojeg oblika zlostavljanja, ovisnosti s kojom se jedan od partnera ne želi uhvatiti ukoštac i slično, jer ponekad niti je vrijedno, niti je moguće popraviti situaciju.

Ipak, kod često mnogo banalnijih stvari dižemo ruke i mijenjamo ljude. Ljudi kao da su postali zamjenjivi - nije potreban poseban trud ni vrijeme da zamijeniš partnera, prijatelja, ekipu, posao, stoga se mnogi više ni ne trude niti birati, niti održati odnose, s obzirom na lakoću promjene situacije.

Mediji su nas uvjerili da zaslužujemo savršenstvo (slavna parola "jer ja to zaslužujem"), dok mi sa svoje strane nismo ni blizu savršenstvu i tu dolazi do problema. Da, zaslužujemo biti sretni i ostvariti svoje snove, ali pritom moramo misliti i na druge te biti svjesni vlastitih nedostataka. Mijenjamo ljude i u njima tražimo krivicu za neuspjeh odnosa. Ako promijeniš 20 ljudi jer ne odgovaraju pojmu onoga što misliš da zaslužuješ, u kome je problem? U tebi ili u njima? Nikad ti nitko neće odgovarati ako ne promijeniš sebe, jer postoji razlog zašto biramo "krive" ljude i slične profile ljudi.


Primjerice, ona situacija kad žena (ili muškarac) kaže "uvijek naletim na kretena, svi su oni isti", a to nije zato što su svi muškarci kreteni (možda čak ni dio tih muškaraca nisu kreteni sami po sebi ili u vezi s nekim drugim), nego jer u muškarcu traži karakteristike koje njoj kao osobi ne odgovaraju, zbog eventualnih trauma ili prijašnjih iskustava koje ona ima te ga pokušava promijeniti iako ga je izabrala takvog kakav jest. Ne, nisu svi kreteni, ali postoji razlog zašto biraš uvijek iste, zašto želiš promijeniti ljude, a ne sebe i zašto odustaješ prije nego si i pokušala.


Po čemu sam ja taaaako posebna da zaslužujem sve, da zaslužujem savršenstvo? Kako se uopće usuđujem očekivati savršenstvo s druge strane, kad ne nudim savršenstvo sa svoje strane?

Kakve to veze ima s konzumerizmom, pitate se? Uvijek negdje na tržištu postoji bolji mobitel, kompjuter, hladnjak, odjeća i slično. Objektivno bolji? Po čijim kriterijima? To su uglavnom subjektivna mišljenja i stoga često mijenjamo stvari jer osjećamo da trebamo i zaslužujemo bolje. Da će nas nova krpica ili mobitel više usrećiti od starog. Čim popusti prvo uzbuđenje, onaj prvotni "rush" i suočimo se s realnim performansama i karakteristikama tih stvari, shvaćamo da nisu toliko bolje i da nisu savršene i opet ih mijenjamo i tražimo iste performanse iako bi nas neke druge možda više dugoročno usrećile.


Ljubav kao da je postala dio te konzumerističke jednadžbe. Samo čekam dan kad će se pojaviti drive-through vjenčanja i razvodi, kao u McDonaldsu. Ipak, ponekad kao da zaboravimo da ljudi nisu stvari i da sve to ostavlja posljedice na njima. Prebrzo odustajanje, započinjanje veze iako od početka podsvjesno znamo da nismo kompatibilni, no ipak pokušamo - sve to ostavlja tragove i posljedice.


Sad možda zvučim konfuzno, kao da s jedne strane govorim da biramo ljude koji nisu kompatibilni s nama, a istovremeno govorim da prebrzo odustajemo. Od čega zapravo prebrzo odustajemo? Najprije od sebe i upoznavanja samih sebe, kako bismo znali što nam odgovara. Potom od rada na sebi, kako bismo znali pružiti ono što tražimo. Zatim od stvari i ljudi koji možda odgovaraju istinskim nama, no ne znamo kako se ponašati kad nestane prvotno uzbuđenje i oduševljenje. Da, mi to zaslužujemo, ali isto to zaslužuje i druga strana. Igranje s tuđim osjećajima jer znamo da ako "ne upali", vrlo lako možemo sve prekinuti i ići dalje u potragu nipošto nije u redu. I tako nikada nećemo upoznati istinsku sreću, istinsku ljubav prema sebi i drugima. I nikada nećemo imati svog Freda ili svoju Lorraine.



Imaju li ova moja trabunjanja smisla? Koje je vaše mišljenje o ovoj temi?

- Meow -


Broj komentara: 6:

  1. "Kako se uopće usuđujem očekivati savršenstvo s druge strane, kad ne nudim savršenstvo sa svoje strane?" - s ovim se 100% slažem i mislim da ta rečenica savršeno (oh, ironije) sažima cijeli post. I da, imaju smisla trabunjanja. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, to bi zapravo bio sažetak posta. ;)

      Jako si mi lijepa na ovoj fotki! :)

      Meow

      Izbriši
  2. Nikako se ne mogu pronaći u postu. Što kad daješ 100% sebe u vezu i iz veze u vezu otkrivaš da tvojih 100% nije dovoljno? Na prvi pogled sve savršeno, ali nakon nekog vremena otkrijes da je cijeli odnos bio laž?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žao mi je što si imala takvu situaciju. :( S obzirom da ne znam detalje, ne mogu točno odgovoriti, osim iz osobnog iskustva.

      Moja bivša veza je bila takva, dala sam 100% od sebe i učinila sam što sam god mogla, a opet sam bila nezadovoljna i veza je na kraju prekinuta. Je li bio problem u meni? Općenito ne, ali u vezi s njime da. Je li bio problem u njemu? Općenito ne, ali u vezi sa mnom da. S vremenom se pokazalo da uopće nismo bili kompatibilni, a iako sam toga u podsvijesti bila svjesna i na početku, ignorirala sam taj mali glasić u svojoj glavi. Dakle, ja sam krivo izabrala, svjesno sam odlučila ući u vezu s osobom s kojom nikako nisam bila kompatibilna i to nije moglo uspjeti, koliko god se trudili. Jer sam ipak željela da bude drugačiji, a nisam trebala mijenjati njega, nego sebe i u tu vezu nisam ni trebala ući.

      Meow

      Izbriši
  3. Ja se totalno slažem. I nekako mi je sve skupa tužno kad stanem ovako razmišljati o svemu... A uvijek mi je oko srca toplo kada vidim dvoje starijih ljudi skupa i još k tome da se vole. I točno vidiš kad jedno od njih ode "na drugi svijet" koliko je osoba koja je tu, zapravo izgubljena. A jebemu... Vidim razne situacije jer eto, radim na šalteru i imam puno starijih komitenata. I zaiste se svaki put zapitam ovo isto što i ti...

    OdgovoriIzbriši
  4. Odnedavno pratim blog i moram reći da sam oduševljena Vašim pisanjem i komentiranjem, kao i svim ostalim,
    samo nastavite biti tako sarkastične :-)
    pozz iz Viteza :-)

    OdgovoriIzbriši