srijeda, 6. siječnja 2016.

Koliko ste spremni pomoći poznatim ili nepoznatim ljudima?



Ljetos sam na forumu čitala tada prilično popularnu temu o tome koliko smo spremni pomoći poznatima, polupoznatima i nepoznatim ljudima. Čini mi se da tu postoji nekoliko grupa ljudi - oni koji su po defaultu skeptični prema svima i ne pomažu nikome, oni koji pomažu samo bliskim ljudima, oni koji će pomoći praktički bilo kome ako je u njihovoj moći i oni koji jednostavno ne znaju reći ne i pomoći će bilo kome tko ih pita, čak i ako to znači da će na taj način naštetiti sebi ili se dovesti u neugodnu situaciju.



Osobno sam kombinacija tih grupa - već sam oguglala na svakodnevne upite "dajkojukunubogteblagoslovio", ali zato često uplaćujem novce u humanitarne svrhe direktno ljudima ili životinjama kojima je potrebno i doniram odjeću i hranu. To bi me stavilo u neki prosjek, vjerujem da puno ljudi funkcionira na taj način. No, ljetos sam se dovela u situaciju gdje je moja volja da pomognem bližnjem iznenadila čak i mene jer sam se dovela u meni osobno neugodnu i potencijalno opasnu priču koju sam svojedobno objavila i na temi na forumu koju sam spomenula na početku posta. Što se dogodilo? Čitajte dalje i saznat ćete! :)


MEOW U EPIZODI: "DONESI ŠTRIK!"


Ljetni dan, predvečer. Parkirala sam auto na parkingu blizu moje zgrade pored kojeg često sjedi nepokretna žena u invalidskim kolicima i uživa na suncu. Ponekad smo muž i ja znali proći pored nje, ona bi nas pozdravila kao i mi nju.

Međutim, tada sam bila sama i nakon što sam je pozdravila, pozvala me i pitala mogu li je odgurati doma. Imala sam po sebi povješane 2 torbe (1 s laptopom) i 2 vrećice, ali je rekla da je blizu pa sam pristala bez da sam odložila stvari u auto jer sam mislila da će ta cijela aktivnost trajati maksimalno 10 minuta. Moram naglasiti da sam jako osjetljiva na mirise, a čim sam joj prišla blizu, osjetila sam da se jako dugo nije oprala, ali sam to pregrmila (rekoh, nije žena kriva) i počela je gurati. Ona je cijelo vrijeme nešto nepovezano pričala, među ostalim sam skužila da očito često tako zaustavlja žene i traži da je odvedu doma. Mislila sam da će to završiti tako da je odvezem do njenog dvorišta i da će je tamo netko preuzeti. Greška! Trebalo mi je biti sumnjivo čim sam je pitala s kime živi, a ona mi je odgovorila: "S Bogom."



Kuća je bila ruševna straćara, činilo mi se da se radi o romskoj obitelji (nemam inače ništa protiv njih), a kroz prozor sam vidjela da je unutra je neki muškarac koji nije htio izaći. Žena je tada već počela zapovjednim tonom govoriti da je odguram u kuću po strašno strmoj rampi - to je bilo nešto najteže što sam u životu osjetila u smislu napora, a bila me frka jer imam kilu, no na vrhu rampe nije bilo povratka, bilo je ili "guraj" ili "strmopizdi se dolje skupa s njom i kolicima". Još mi je rekla "sve se može kad se hoće" na moj komentar da zbilja to ne smijem raditi zbog kile.

Umjesto da tu podvučem crtu i pozdravim je, jer u kući je očito bio netko i nije bilo imalo svjetla (rekla je da nema svjetla uopće iako je bilo struje jer je taj netko gledao tekmu, a u njenoj je sobi radio bio pojačan do maksimuma), plus nisam imala pojma kakvi su to ljudi i što će se dogoditi, moja glupa narav koja me tjera da pomažem ljudima i ne znam reći ne, natjerala me da uđem u tu veoma smrdljivu i zapuštenu kuću. No to nije sve! Dala sam se nagovoriti (to jest, poslušati zapovijed) da joj raspremim krevet, skinem je (bila je gola ispod!), ponovno obučem, skinem cipele i čarape (rekla je da će joj odrezati nogu zbog loše cirkulacije ako to ne napravim) i premjestim je u krevet.



Ne zvuči vam tako strašno?

Usred cijele te akcije se pojavio neki tip koji je smrdio na alkohol i nije djelovao kao da je baš svoj, svjetlio je s upaljačem dok sam je skidala i još su se pritom svađali. Tip me prvo uplašio jer se odjednom pojavio s upaljačem kojim je svijetlio meni iza leđa u trenutku dok sam tražila njenu spavaćicu. U tom trenutku ga je ona pogledala i viknula: "Odmah mi donesi štrik!"


Tu sam se već usrala da će me opljačkati/zatočiti i/ili objesiti i odmah sam se sjetila filma "Brda imaju oči" jer je tip izgledao baš kao ovaj na fotki iz tog filma.



Uglavnom, ispalo je da je štrik uzeo za neku Džermanu koja je tek rodila, a žena je vikala da hoće štrik odmah natrag i da neće ona uzdržavati Džermanino dijete (ostatak sam blokirala, valjda od šoka). Jedva me na kraju pustila da odem. Izašla sam tresući se od straha i napora, znojna, potpuno crnih ruku od prljavštine.

Od tada izbjegavam taj parking ako sam sama, a svi kojima sam ispričala tu priču su mi rekli da nisam normalna. :)




Što biste vi napravili na mom mjestu? Jeste li ikada bili u neugodnoj situaciji jer ste htjeli nekome pomoći? Koje su vaše granice kod pomaganja drugima?


- Meow -

Broj komentara: 7:

  1. Ajme, jadna ti. Baš mogu zamisliti situaciju jer i ja spadam u one koje za pomoć drugima idu na svoju štetu. Obično to nije neka doslovna šteta, već šteta za moju psihu jer budem ljuta na sebe što nisam bila pametnija. Iako... moram priznati da sam se s godinama opametila i ja bih recimo u situaciji kad si je ti doteglila u kuću izmislila nešto i dala petama vjetra pa makar ukućani trčali za mnom.
    Uglavnom, svaka čast, napravila si (pre)dobro djelo i nemoj se gristi zbog toga već se imaš čime ponositi. To što si baba i njeni svašta dopuštaju - na njihovu sramotu.

    Može link ili naziv teme na forumu :p

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Eh da, trebala sam i ja tako napraviti. :) Neke granice ipak trebaju postojati. :D

      Evo teme: http://www.forum.hr/showthread.php?t=896867

      Meow

      Izbriši
  2. Ja imam jedno iskustvo koje sam protumačila da nam se svemir ipak nasmiješi kad odlučimo nekom pomoći.

    Prijateljica me zamolila da joj idem kupiti karte pa sam prvo išla po novce na bankomat, a onda krenula prema kolodvoru.

    Na putu do njega sam prolazila pored tržnice i do mene se našla žena koja je vukla onu ogromnu torbu na kotačiće, ručnu torbu, a i imala je zamotanu ruku.

    Zamolila me da joj prenesem tu na točkove na drugi kraj pješačkog (malo je povišen pa bi joj bio nezgodno), a onda me zamolila da ako imam 5 minuta viška da joj to odvučem i kući. Žena je stvarno bila simpa, malo smo ćaskale i na kraju sam joj to i na kat ponijela. Pošto je ona sporo hodala to se malo odužilo i onda sam krenula po karte,

    Kad došla do više od pola puta, prijateljica me je nazvala i rekla da ih ipak ne uzimam jer su im upravo otkazali smještaj pa ipak ne idu nigdje.

    Mojih 10ak minuta s bakicom me spasilo gnjavaže oko vraćanja karata, rasprava s neljubaznim tetama na kolodvoru, a moju prijateljicu vjerojatno i nepotrebnog troška. Svima dobro :)

    Tebi svaka čast!


    OdgovoriIzbriši
  3. Nisi normalna, lako ti se moglo dogoditi da zavšiš ispod zemlje, a tvoji organi raštrkani po 4 različita kontinenta, naravno sve to nakon što bi radila 3 mjeseca kao seksualni rob. ozbiljno, nemoj si nikada više napraviti ovakvo sranje. jel ti znaš koliko ljudi nestane kod nas? garantiram ti da su njihove priče slične ovoj tvojoj....

    OdgovoriIzbriši
  4. ahahaha, bar si nas sve dobro nasmijala ;)
    vjerujem da tebi nije svejedno, što samo potvrđuje onu staru - ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno :D

    OdgovoriIzbriši
  5. Iskreno, vjerojatno bi je i ja odgurala do kuce, ali po ovoj prici, garant bih se usrala u gace da me pozove u kucu i da je moram skinuti. U SRA LA! Sva srica da je sve proslo okej. <3

    OdgovoriIzbriši