subota, 27. lipnja 2015.

Meowin dnevnik dežurnog gunđala vol. 3: "Umijeće razumijevanja drugih ljudi i njihovih životnih izbora"

Dragi Grampići, nakon dugo vremena, novo gunđanje je tu.

Prva dva možete potražiti tu i tu.

Zadnjih dana, tjedana i mjeseci se u meni rodila frustracija. Baš sam maloprije o tome pričala s mužem, pa sam odlučila napisati koju riječ tu na blogu.

Toliko se govori o toleranciji, razumijevanju, kompromisu i sličnim stvarima, no primjećujem da to puno više postoji u teoriji nego u praksi. Ne, ovo nije jedan od onih postova "ja sam super, svi drugi su u banani", ovo se odnosi i na mene. To je ujedno i disclaimer za ljude koji su mi bitni u životu i želim da takvi i ostanu (hej, možda smo sad u različitim fazama života, ali i dalje vas jednako volim).


Jedan od najčešćih kamena spoticanja (da ne ulazim u druge sfere jer mi trenutno nisu na pameti i ne pogađaju me osobno u tolikoj mjeri) je pitanje ljubavi, veze, braka, imanja djece i sličnih bitnih događaja u životu.

Solo si, pa te ljudi u vezama sažalno gledaju jer je život valjda siv i jadan i besmislen ako si solo. Onda nađeš dečka, pa te sažalno gledaju jer "on je ispod tvog ranga" (što god to značilo). Pa se zaručiš. Kad će svadba? - krenu pitanja. Onda prekineš vezu. Joj, pa imaš toliko i toliko godina, kako ćeš sad sve ispočetka? Nećeš stići ni imati djecu. - krenu misli i komentari, iako nemaju pojma što se događalo među vama i na koji te je točno fizički i psihički način bivši povrijedio.


Prođe neko vrijeme i opet nađeš nekoga. Pa nije ti ni ovaj baš par. Ti imaš to i to, a on ne. Još je i razveden i ima dijete. Zašto si se uvalila u tu situaciju? - krenu komentari. Iako si ti osoba koja živi u toj situaciji, iako si i ti bila dijete razvedenih roditelja koje je očuh prihvatio kao vlastito i ponašao se prema tebi bolje od biološkog oca. Kad će vjenčanje? Tako brzo? Jesi li trudna? Tako malo vjenčanje? Ajoooj, baš bed, zašto ne napraviš veće, pa "pokrit" ćete se?  - slijede komentari.


Nakon vjenčanja, idu daljnji komentari: Tako lijepa svadba! A kad će beba? Kako to misliš - nisi sigurna da ćeš imati dijete? Koji ti je inače smisao braka? Pa to je smisao života, najveće postignuće u životu! Ma, predomislit ćeš se! Odličan argument i izjava, pogotovo ako je upućeno ljudima koji ne mogu imati djecu ili imaju traume zbog kojih nisu sigurni žele li imati djecu ili su jednostavno tako odlučili jer je to njihov život i imaju na to potpuno pravo, bez da budu smatrani manje vrijednima. Ako slučajno ne želiš dijete, a imaš kućnog ljubimca, onda postaješ ona luđakinja koja je "zamijenila dijete psom/mačkom" (zanimljivo kako su takvi komentari upućeni muškarcima puno rjeđi). Ako se pak i odlučiš za to da ćeš možda ipak imati dijete i izjaviš da ćeš ti biti na porodiljnom prvih 6 mjeseci, a muž drugih 6 mjeseci, ti si onda nemajka i karijeristica, a on je papučar i šonjo. Bez obzira na to što je to i njegovo dijete, što ti više zarađuješ i porodiljna naknada je dosta manja od tvoje plaće. Bez obzira na to što u mnogim drugim zemljama imaš mjesec, dva ili tri porodiljnog dopusta i to je češći standard od naših godinu dana.


Dakle, nije u redu diskriminirati nacionalne manjine, druge rase, drugi spol, religiozne ljude, _____ ( umetni po želji), ali neki ljudi ne vide nikakav problem u tome da kritiziraju važne životne izbore drugih ljudi, postavljaju pitanja o učestalosti i ishodu privatnog, seksualnog života. Svaki oblik diskriminacije je pogrešan! Naravno, nisam ni ja iznimka (pogotovo kad su u pitanju pravopis i gramatika :P), skrušeno priznajem. No trudim se i trudit ću se to popraviti.

U zadnje mi se pak vrijeme događa nešto veoma zanimljivo - imam osjećaj da ne postoji mjesto gdje "spadam". Solo prijateljima sam dosadna jer sam u braku (pobogu, pa svi znaju da život prestaje brakom) i ne mogu raditi što hoću i kad hoću jer imam partnera s kojim se trebam dogovoriti i s kojim dijelim svakodnevicu. Onima koji imaju djecu ili su u braku i imaju djecu sam neshvatljiva jer koja je poanta braka ako nemam djecu? Iako imam preslatku pokćerku i nemam 50 godina. Onima koji žive po YOLO principu i vole putovati sam neshvatljiva jer se trudim nešto uštediti, a uspomene ništa ne može platiti, pa zašto ne trošim novce na to. Jbg, uspomene mi ne mogu platiti režije i hranu, a baš nemam toliko love niti roditelje tajkune da ne moram razmišljati o tome što sutra nosi jer posao je lakše izgubiti nego naći. Onima koji su zdravi sam također neshvatljiva: Ne možeš imati 29 i toliko zdravstvenih problema, Pretjeruješ. To je sve u tvojoj glavi. Ne isključujem tu mogućnost, barem za dio stvari, no što da radim ako me svaki dan prati to što me prati?


I gdje sam onda? Negdje ili nigdje? Vrijedi li moj život manje? Zašto nakon toliko godina kao da više nemamo zajednički jezik? Zašto nemamo vremena da se češće vidimo? Zašto nam je postalo ok ostaviti seen na poruci na Fejsu (koji je najlakši ali i najviše otuđujući oblik komunikacije), bez odgovora? Zašto nemamo razumijevanja za druge barem u mjeri u kojoj očekujemo razumijevanje za sebe? Zašto nam je postalo tako teško staviti se u tuđu poziciju i sagledati nešto iz te pozicije? Zašto nam je zid na Fejsu pun motivirajućih poruka, osnažujućijh stavova u kojima pišemo "ako me ne možeš shvatiti, nisi me vrijedan" i sve u tom stilu, a ne prakticiramo isto?

Kako je moja prijateljica Mara danas pametno sročila: "Shvatiš u neko doba da se svijet ne vrti oko tebe već si dio ciklusa vrtnje zvan život. I u tom ciklusu vrtnje svatko je mali kozmos za sebe. Vrtnja nas povezuje kao gravitacija planete, ali smo svatko svoj planet i biosvijet za sebe, različiti."




Što vi mislite o ovome? Koja su vaša iskustva?

- Vaša Meow - 



Broj komentara: 5:

  1. meni si ostavila seen :cry: :cry: :cry:

    OdgovoriIzbriši
  2. Shit, sorry! :( Da nije anonimno, odmah bih se javila, aaaaaa! :) :*

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo je moja prica ali nauciti gledati zivot iz tudje perspektive je danas umjetnost hvala na postu

    OdgovoriIzbriši
  4. ma ljudi ne da ne razumiju one oko sebe, već to ni ne pokušavaju... jer smo preisključivi i presigurni da je jedino naš put ispravan put, a naš način najbolji način... što je apsolutni shit :P
    koliko ljudi - toliko izbora, koliko ljudi - toliko načina, i svatko od nas ima pravo na vlastiti izbor, čak i vlastite greške, ako baš hoćemo bit sitničavi ;)
    samo što je to puno lakše reći nego po tome živjeti :D

    OdgovoriIzbriši
  5. cini mi se da je svako u nekom trenutku bio neshvacen u svom okruzenju, a verovatno smo i mi ucestvovali u neshvacanju nekoga, i tako se to kolo srece okrece. Ali u svakom slucaju, posebno kad se nalazimo u takvim situacijama (u kojoj se uostalom i ja trenutno nalazim) ne bi bilo lose da sagledamo to i iz druge perspektive da ne bismo kojim slucajem bili ti kritkanti kad na nekog drugog dodje red :)

    OdgovoriIzbriši